Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., stvorio je ljude i ostala stvorenja da Njega veličaju i da Mu ibadet čine. Uzvišeni je objavio: ”Allaha hvali sve što je na nebesima i što je na Zemlji. On je Silni i Mudri!” (El-Hašr, 1.)
”I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu.” (Er-Ra’d, 13.) Veličanje (tesbih) Allaha ogleda se u izvršavanju Njegovih naredbi i ostavljanju zabrana, u ibadetu, u potvrđivanju Allahove jedinosti (tevhid), u obožavanju Allaha onako kako je objavio i kako nas je podučio Allahov Poslanik, s.a.v.s., u zahvaljivanju Allahu na blagodatima kojima nas daruje i usklađivanju života sa propisima islama.
Naime, tesbih ne znači samo verbalno izgovaranje riječi subhanallah i zikr jezikom, već tesbih znači veličanje i slavljenje Allaha cijelim bićem, tako da se vjernički život praktično pretvara u tesbih. I dok god budemo na taj način činili tesbih bit ćemo sigurni; u našem životu vladat će harmonija, smirenost i zadovoljstvo i bit ćemo sačuvani poniženja i sramote – ne belaja i iskušenja, toga niko na dunjaluku nije sačuvan -, jer je dunjaluk mjesto iskušenja i provjere.
Dok god je na ovome svijetu čovjek je na iskušenju, i iz tih iskušenja izlazi ili spašen ili upropašten.
Spašen će biti onaj čiji život bude u znaku tesbiha, a stradalnik i gubitnik na oba svijeta je onaj ko zaboravi na tesbih.
Da bi nam ovo bilo jasnije prisjetit ćemo se dvaju kur’anskih kazivanja, jednog koje govori o spasu i uspjehu onih čiji život je u znaku tesbiha – kazivanje o Junusu, a.s., i drugog koje govori o stradalništvu i neuspjehu onih koji su zaboravili na tesbih, odnosno na Allaha – kazivanje o vlasnicima bašče iz positive El-Kalem.
Spominjući slučaj Junusa, a.s., Allah, dž.š., objavio je: ”I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo: eto, tako Mi spasavamo vjernike.” (El-Enbija’, 87.-88.) Zatim: ”Junus je bio poslanik. I on pobježe na jednu lađu prepunu i baci kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor, i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Es-Saffat, 139.-144.)
Naime, nakon što Junusov, a.s., narod nije prihvatio njegov poslanički poziv i vjeru u jednog Boga, Allaha, dž.š., Junus, a.s., je srdit napustio svoj narod iako nije dobio dozvolu i naredbu od Allaha za to. I kada se ukrcao u lađu sa ostalim putnicima, iako su vremenski uvjeti bili dobri, lađa se u jednom trenutku zaljuljala i ljudi su se pobojali za svoje živote. Shvatili su da se na lađi nalazi neko ko je nešto krupno zgriješio, pa su odlučili bacati kocku i onoga na koga padne kocka baciti u extra. Kocka je svaki put padala na Junusa, a.s., što je začudilo ostale putnike, jer su kod njega primijetili posebno svjetlo na licu i lijepo ponašanje. Mislili su da je on posljednji u lađi na kojeg bi kocka trebala pasti. Na kraju su ga uzeli i bacili u extra da bi se lađa smirila i da bi sigurno mogli nastaviti svoje putovanje, dok je Junus, a.s., završio u utrobi ribe.
Zamislite čovjeka koji je prije nekoliko trenutaka živio i djelovao na dunjaluku, u svom rodnom mjestu, sa svojim narodom, koji je uživao blagodat sunca i jeo najukusniju hranu, a onda se odjednom našao u utrobi kita u tamnim morskim dubinama.
No, iako je bio u utrobi ribe, iako se našao u nevolji i situaciji u kojoj bi većina ljudi pomislila da je to kraj, da nema spasa, Junus, a.s., nije zaboravio na Uzvišenog Stvoritelja, nije zaboravio na tesbih, već je tražeći spas iz utrobe kita zavapio: “Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si!, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!”
Junus, a.s., čini tesbih, veliča i hvali Allaha i od Njega pomoć traži, jer je tesbih vjernička veza sa Allahom, on je dokaz potpunog ubjeđenja u Allahovu svemoć i pomoć, makar se našao u utrobi ribe. Junus, a.s., je znao da će se poslije njegove dove, poslije tesbiha, desiti nešto krupno, i desilo se izbavljenje i spas iz teške nevolje. Allah ga je spasio i poslao njegovom narodu, i oni su svi povjerovali u njegovo poslanstvo i postali iskreni vjernici.
Ključ njegovog izlaska iz ribe i spasa bio je tesbih, kao što dolazi u ajetu: ”I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.”
Junus, a.s., je samo kratko bio u tmini života koju simbolizira morska dubina i utroba ribe, pa je bilo neizdrživo i zavapio je tražeći pomoć od Allaha, a zamislite onda kako je onim ljudima koji cijeli život provedu u tminama, jer život bez upute, bez tesbiha, mnogo je veća tmina od one u utrobi kita u kojoj se za trenutak našao Junus, a.s.
Zatim, kada je Allah htio ublažiti tugu Svome miljeniku, Muhammedu, s.a.v.s., u Godini tuge, nakon smrti njegovog amidže Ebu Taliba i njegove vjerne supruge Hatidže, r.a., i nakon što ni stanovnici Taifa, kao ni Kurejšije u Mekki, nisu prihvatili njegov poziv, već su ga protjerali i ranili, Allah mu je poslao meleka Džibrila koji mu je rekao: ”Allahov Poslaniče, ti si večeras Allahov gost!” I te noći ga je Allah počastio Isra’om i Mi’radžom, uzdignućem na nebo, do mjesta gdje su mu otkrivene najveće tajne i gdje je vidio Džennet i Džehennem te čuo škripu pera koja pišu sudbine.
I kako počinje kur’ansko kazivanje i priča o Isra’u i Mi’radžu? Naravno, počinje tesbihom: ”Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.” (El-Isra’, 1.)
Život bez tesbiha je ruševina i pustoš
U suri El-Kalem navodi se suprotan primjer u kazivanju o vlasnicima bašče. U tefsirima se spominje da se radilo o trojici braće koji su od svoga oca naslijedili veliku i bogatu bašču punu raznog voća. Njihov otac je bio poznat po darežljivosti i mnogo je udjeljivao imetak i brinuo se o siromasima. Međutim, njegovim sinovima se to nije svidjelo i oni su se dogovorili da promijenu taj običaj.
Naime, kad je nastupilo vrijeme berbe, trojica braće su pred akšam otišli u bašču i bili su zadivljeni urodom, stabla su se savijala pod rodnim teretom, a onda: ”U zoru oni su jedni druge dozivali: ‘Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!’ I oni krenuše tiho razgovarajući: ‘Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!”‘ (El-Kalem, 21.-22.)
Oni su se navečer dogovorili da ujutro, kada pođu brati voćnjak, ne dozvole ni jednom siromahu da se približava voćnjaku. I šta se desilo u toku noći: ”I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena.” (El-Kalem, 19.-20.) A to znači da su ostala samo suha stabla, bez grana, bez lišća, bez plodova, kao da je munja sve spržila, kao da je požar naišao i sve uništio. Bašča je bila toliko opustošena da su trojica braće, kada su ujutro došli da beru voće, ostali zatečeni i zaprepašteni, i mislili su da su zapravo pogriješili bašču, pa su rekli: “Mi smo zalutali; ali ne, ne – svega smo lišeni!” (El-Kalem, 26.-27.)
A onda je ponajbolji od njih rekao: “Nisam li vam ja govorio da je trebalo na Allaha misliti!” “Hvaljen neka je Gospodar naš!” – “mi smo, uistinu, nepravedni bili!” I onda počeše jedni druge koriti. “Teško nama!” – govorili su – “mi smo, zaista, obijesni bili; Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!” (El-Kalem, 28.-32.)
Očigledno je da su to bili ljudi neznalice kojima je dunjaluk bio sve, koji su mislili da su oni to stekli svojim trudom i mudrošću, te da u tome nema udjela niko drugi. Zato su škrtarili, ali kad su vidjeli šta se desilo sa njihovom baščom u jednom trenu, onaj najprisebniji i najpravedniji među njima shvatio je da je to zbog toga što nisu tesbih Allahu činili.
I na kraju su svi učinili tevbu i iskreno se pokajali Allahu zbog svoje oholosti, nepromišljenosti i zaborava na Svevišnjeg Stvoritelja.
Koliko je takvih primjera danas među muslimanima, onih koji su posjedovali svoje bašče i ”džennete” na dunjaluku, ali nisu bili od onih koji tesbih čine, pa ih je zadesila strašna nesreća i sada su njihove bašče, čitaj muslimanske države koje su bile najbogatije, opustošene i uništene, jer su, prije svega, muslimanski vladari, a zatim i drugi muslimani, bogataši i uglednici, zaboravili na tesbih i zahvalnost Allahu. Mislili su da su oni vlasnici tih bogatih bašči i da imaju pravo raditi sa njima šta žele, pa su uskraćivali prava svojim narodima, monopolizirali državna bogatstva i strašan zulum i teror provodili nad svojim narodima, pa su na kraju ostali i oni i muslimanski narodi bez svojih bašči, koje sada koriste i eksplotiraju najveći dušmani muslimana, oni koji ne znaju šta je tesbih i koji ne znaju za Allaha.
I nema izbavka iz ovog stanja, nema spasa iz tmina i kriza u kojima se danas nalaze muslimani bez vraćanja Allahu, bez tesbiha, jer zbog tesbiha je Allah sve stvorio, tesbih je naša veza sa Allahom, naša svijest, znanje i ubjeđenje u Allahovu svemoć, u Allahovu milost, u Njegovu pomoć vjerncima. Tesbih je naša lađa spasa, i kad god se istinski i iskreno vratimo tesbihu, istog trenutka će doći Allahova pomoć i podrška, nakon čega će tuga biti zamijenjena srećom, a košmar i neizvjesnost smirenošću, sigurnošću i općim dobrom i prosperitetom.