Ima jedna kurʼānska obznana u šestoj suri (al-Anʻām/Stoka, 6:162) koja je, sama po sebi, jedna uputa čovjeku kako da na Ovom svijetu svede račune, kako da svojim jezikom i ustima izrekne jedan rezime života te kako da se, potom, smiri pred onim što ne može promijeniti.
Ta kurʼānska obznana glasi:
Ti (o Muḥammede, ili ti, o svaki čovječe!) reci:
“I namāz (molitva) moja, i obredi moji,
i život moj, i smrt moja,
Bogu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju!“
Ovo su ona znamenita “Reci! (o čovječe)“ mjesta u Kurʼānu. Čovjeku se, naprosto, zapovijeda da nešto ponovi svojim jezikom, ustima, dahom. Ima takvih zapovijedi na mnogim stranicama Knjige. Božiji glas Kurʼāna zapovijeda da čovjek, žensko ili muško, ponove Božanske riječi. I da o tim riječima razmisle, naravno. I da nad njima i zašute!
Na ovom mjestu u Kurʼānu iznesena je jedna gradacija, s posebnom namjerom. Čovjekov A) namāz (molitva), B) obredi, C) život i D) smrt – sve to pripada Bogu “koji Sebi nema ravna, i zato je naređeno meni (Muhammedu ili čovjeku!) da bude(m) prvi od onih koji su Bogu predani!“ (kako se i kaže u narednom retku Kurʼāna, 6:163).
To da čovjekov namaz (molitva) i čovjekovi obredi pripadaju Bogu, to se, na neki način, samo po sebi razumije. Jer, svoje molitve i obrede čovjek i čini radi Boga, pokušavajući se odrediti u svome štovanju i pobožnosti te približiti Božanskoj Milosti, stupiti u nju, ali i utješiti se pred Nesagledivom Božanskom Tajnom, nespoznajnom, dokraja nedosežnom, nekada vedrom, a nekada zastrašujućom.
Međutim, u kurʼānskom retku 6:162, posve se jasno zapovijeda da se ponizno prizna da “i život moj, i smrt moja“ pripadaju Bogu, svih svjetova Gospodaru.
Naravno, redak 6:162. po svojoj poruci jeste tipično kurʼānski, rekli bismo. Od čovjeka se traži predanost pred Bogom ili predanost prema Bogu. Čovjek, kamen, travka, pčela, Zemlja i Nebesa, sve to pripada Bogu i sve to treba biti predano Bogu.
Stoga ova zapovijed da čovjek uzvikne: “i život moj, i smrt moja pripadaju Bogu, svih svjetova Gospodaru!“ – sadrži poziv za jednim veličanstvenim priznanjem da je u ovaj naš prah Bog udahnuo život.
I prah i život su nam darovani i do roka određenog dati. A potom slijedi čovjekova smrt, i ona pripada Bogu, zato što Mu pripada sve ono što je smrti prethodilo – prah i život!
Dobro je da se čovjek podsjeća na kurʼānski redak 6:162. Dobro je da makar jednom svakoga dana kaže:
“I namāz (molitva) moja, i obredi moji, i život moj,
i smrt moja, Bogu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju!“
To je taj znameniti rezime čovjekova života na stranicama Kurʼāna.
To je čovjekovo svođenje računa koje se ne može izbjeći.
(…)