Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom je rekao svojim drugovima: ”Allah nije poslao ni jednog poslanika, a da nije čuvao ovce.” Rekli su: ”A ti, Allahov Poslaniče?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Da, i ja sam čuvao ovce stanovnicima Mekke za nadnicu.”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., volio je da čovjek ima zanat i profesiju od koje će zarađivati i izdržavati sebe i svoju porodicu, pa je rekao: ”Niko ne može jesti bolju hranu od one koju zaradi vlastitim rukama, Davud, a.s., živio je od vlastitog rada.” Rekao je također: ”Zekerija, a.s., bio je stolar.”
Hazreti Omer, r.a., govorio je: ”Nekada sretnem čovjeka koji me zadivi svojim izgledom, pa ga upitam: ‘Imaš li neku profesiju ili zanat?’, ako odgovori da nema, istog trenutka padne u mojim očima.”
Naši prethodnici su govorili: ”Ne postoji prezrena profesija, postoje prezreni ljudi.”
Dokaz Allahove veličine i uzvišenosti je i to što je učinio da ljudi budu ovisni jedni o drugima, tako da ljekaru treba stolar, kovač treba poljoprivrednika, bogatom trgovcu treba nadničar, a svima njima treba pekar.
Svaki posao koji donosi halal zaradu je plemenit posao, a njegov vlasnik zaslužuje poštovanje, jer se trudi da zaradi za sebe i svoju porodicu te da ne ovisi od drugih ljudi.
Naravno, nema ništa loše u tome da čovjek traži prestižan posao i da želi da mu sin ili kćerka bude ljekar a ne pekar, inženjer a ne obućar, ali je drawback što on/ona prezire i snishodljivo gleda na pekara i obućara kada postane ljekar.
Svrha profesije je zarađivanje i osiguravanje sredstava za život, a ne pravljenje razlika među ljudima. Istina je da neke profesije donose društveni prestiž više od drugih i da ljudi gledaju na njihove vlasnike sa osjećajem poštovanja, ali je pogrešno razumijevanje života mjeriti ljude prema njihovim profesijama i vrednovati ih na osnovu pozicija koje zauzimaju i novca koji zarađuju.
Stoga, ne stidi se svoje profesije, sve dok njome zarađuješ halal hljeb. Podigni glavu i budi ponosan na sebe. Tvoja prljava radnička odjeća nije sramota, sramota je da nosiš čistu i elegantnu odjeću, a da ti srce bude prljavo i imetak zarađen na haram način.
Ruke pune žuljeva zbog brojnih udaraca tokom rada svjedok su samopouzdanja, nakon pouzdanja u Allaha, a ruke prljave od farbe, masnoće i prašine dokaz su odricanja od nezaposlenosti, nerada i lijenosti.
Tajna života nije u profesiji i poslu koji radiš, već u tome da ti je Allah uvijek na umu, da radiš onako kako je On zapovijedio i kako je zadovoljan u bilo kojoj profesiji. Jer, u životu ćemo sresti iskrenog i poštenog ljekara, ali i stolara varalicu, srest ćemo inženjera koji je sklon mitu i korupciji, ali i časnog komunalnog radnika. Allah nas neće pitati za našu profesiju, već za način rada u našoj profesiji.
Najprezreniji je onaj čovjek koji upiše fakultet, pa se stidi profesije i skromne karijere svoga oca, umjesto da se ponosi svojim ocem i njegovim zanimanjem koje ga je uspjelo poslati na fakultet.
Prije nekoliko dana pročitao sam o ponosnoj djevojci koja je diplomirala na fakultetu, a koju je otac zamolio da nikome ne spominje da joj je otac komunalni radnik, odnosno čistač na cesti. Međutim, ona je obukla svečano odjelo sa dodjele diploma i otišla na radno mjesto svoga oca i zamolila je jednog radnika da je fotografiše dok ljubi svoga oca u glavu. Zatim je fotografiju objavila na društvenim mrežama, a ispod nje je napisala: ”Ovo je veliki čovjek – ovo je moj otac!”