Sve je počelo od našeg prvog susreta u autobusu

Kad god razmišljam o svom povratku Allahu, pomislim na svog voljenog muža. Hvala Mu što nas je sastavio.  Zaista, Allahovom voljom, on je i bio jedan od razloga zašto sam se vratila vjeri. Sve je počelo još u vrijeme dok smo oboje bili studenti. Kad nekome pričam kako smo se upoznali, uvijek kažem da je naš susret bio sudbinski. Taj dan kad smo se sreli, žurila sam iz Mostara kući zato što mi je dolazio momak iz Austrije, nakon što se više od tri mjeseca nismo vidjeli. Iako uopće nisam mislila da idem kući, bivši me je bukvalno natjerao da dođem riječima da će se naljutiti na mene i da smo završili ako se ne pojavim istog dana.

Pošto sam prethodnih dana imala jako puno ispita i danima učila, onako ljuta, spremim se i pođem na autobusku stanicu. Jedino me tješila činjenica da je početak sedmice pa neće biti gužve u busu i neću morati stajati na putu do kuće, što je bio čest slučaj. Sjela sam odmah na početak busa i nakon nekog vremena autobus je krenuo i tada mi se neko obrati: “Selam, je li slobodno iza tebe da sjednem?” Tada mi je prošlo kroz glavu: “Joj, čuj ovoga selam, koji daso, sad će da me smara.” Drsko sam odgovorila da nije slobodno i vidi li on uopće koliko je praznih mjesta u busu, a, on, pita da sjedne iza mene. Nije mi ništa odgovorio, samo je sjeo.

Kako je vožnja trajala poprilično dugo, uspostavili smo neki razgovor i baš mi je prijalo pričati sa njim. Nakon toga susreta nismo se više viđali, sve do jedne nedjelje. Ulazim u isti onaj bus, nigdje mjesta, pred kraj autobusa sjedi on i mjesto kraj njega slobodno. Pitam da sjednem, a on odgovori da čuva drugu mjesto, koji će ući dvije stanice poslije mene. Sjednem kraj njega, do te stanice, i kako je stanodavka usred zime rekla da cimerka i ja moramo iseliti iz stana, slučajno upitam da li možda zna da neko izdaje stan. Reče mi da je preko puta njegove zgrade neko izdavao i da će se raspitati, pa će mi javiti. Nedugo zatim i uselile smo u taj stan.
_______________

U blizini naših zgrada bila je i džamija. Često bih, kad bih se vraćala sa fakulteta, sretala tog momka kako uvijek žurno ide u džamiju. Bilo mi je čudno otkud on ide u džamiju a tako mlad. Dotad nikad nisam razmišljala o vjeri, jer je džamija, po mom shvatanju, u to vrijeme, bila samo za stare nene i dede. Kako sam odrasla u porodici koja nije praktikovala vjeru i u kojoj su pojedini članovi za najmanju sitnicu redovno psovali Boga, ništa nisam znala o islamu. Jednog dana dobih neku čudnu želju da i ja odem u tu džamiju. Preturala sam po stvarima i našla sam neku staru maramu koju sam tad jedino imala. Kad sam se spremila, uputila sam se prema džamiji krijući se da me neko ne prepozna od poznanika, jer ne bih znala objasniti otkud ja u takvom izdanju i gdje to idem.

Ne sjećam se kad sam posljednji put bila u džamiji. Možda još dok sam bila dijete. Ne znam da klanjam. Znam napamet dvije najkraće sure. Pitala sam sebe šta ja uopće ovdje radim i što sam došla. Taman kad sam htjela da izađem iz džamije, ušla je jedna žena i bilo me je stid da se vratim nazad. “Haj, sreća pa je došla”, pomislih, “gledat ću kako ona klanja pa ću za njom i ja, neću se ‘provaliti’.” Uspjela sam klanjati akšam, ja, koja nikad nisam klanjala. Imala sam neki neopisiv osjećaj sreće u grudima. Pri izlasku iz džamije sretnem momka iz busa. On me iznenađeno upita: “Nisam znao da i ti klanjaš, mašallah?” Odgovorih mu da sam došla prvi put u džamiju. Bilo me je baš nekako stid, što je i on primijetio. Zatim mi reče da se ne stidim, i da se ni on davno nije vratio vjeri. Upitala sam ga šta znači to vraćanje vjeri, a on mi odgovori da će me dodati na Facebook i da ćemo se čuti. Tako je i bilo.

Često   smo se dopisivali   u   vezi  sa islamom, slao mi  je linkove predavanja  Safeta Kuduzovića, Elvedina Pezića, Hajrudina Ahmetovića, za koje nisam do tad ni znala da postoje. Jednog dana poslao mi je poruku da mi je nešto ostavio ispred vrata stana i da to što prije preuzmem. Bila sam iznenađena kada sam vidjela lijepo upakovanu kesu, a u njoj je bila serdžada za namaz, tespih sa mirisom ruže, Kur’an i nekoliko knjiga islamske literature u kojima  je, između ostalog, bilo detaljno opisano i kako klanjati svaki namaz. Malo-pomalo, počela sam klanjati skoro svaki akšam i jaciju. Onda mi je bilo nekako teško kad čujem ezan za podne i ikindiju, a ne klanjam i njih. Jedino mi je bilo teško natjerati se da ustanem na sabah.
_________________

Nisam ni primijetila da mi je tijesna i kratka odjeća,  u kojoj sam prije uživala, postajala sve mrža i odbojnija, dok me jednog dana prijateljice nisu upitale šta se to dešava sa mnom i što sam se ja dovezala tunika dugih rukava po mostarskoj vrućini. Kosu, koja je bila duga i lijepa i koja je mamila uzdahe mnogih, često sam vezala u punđu jer mi je smetalo sve ono čime privlačim pažnju muškaraca. Svom, još uvijek, tadašnjem momku rekla sam slučajno, u šali, da se jednog dana namjeravam pokriti. Međutim, on mi je grubo odbrusio: “Kakvo pokrivanje, meni umotana ne trebaš.” U tom momentu toliko mi se zgadio da sam istog dana prekinula sa njim.

Zatim je uslijedio period ramazana i ljetnog raspusta kod kuće. Odlučila sam da taj ramazan sav ispostim, počela sam i kod kuće ići svaki namaz u džamiju. Komšije su me iznenađeno pitale šta je to sa mnom, otkad sam ja počela da klanjam. Dok su moji ukućani spavali za vrijeme sehura, veselo sam ustajala i spremala sebi, pravila sehur. Išla sam i na rani sabah u džamiju, sama, po mraku, trčeći kroz mračne ulice, zamišljajući kako bi sad bilo lijepo da ovuda idem sa svojim babom i da se ničega ne bojim. Za moju okolinu to je bio veliki šok, pogotovo za moju porodicu.

Djevojka koja je prije uživala u izlascima, nošenju kratke odjeće, sada, odjednom, klanja. Veliku bol su mi zadale moje tetke koje su me potvarale na razne načine. Često su zvale moju mamu i govorile da su čule kako sam našla nekog “bradonju” na fakultetu, i da je on kriv za tu moju promjenu. Teško mi je bilo slušati takve potvore, a onda sam u jednoj islamskoj knjizi pročitala kako šejtan, kada vidi da se neko vrati Allahu, može da se javi u obliku naših najbližih i najdražih i da on, zapravo, govori te užasne riječi kroz njih. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam se manje obazirala na takve komentare. Vrijeme sam provodila sa Kur’anom koji sam taj ramazan prvi put pročitala u životu. Roditelji su često dolazili u moju sobi da vide šta radim i nerijetko su govorili: “Pa ti samo klanjaš, ti si baš poludjela.”

Bilo mi je teško, te riječi su kidale srce. Razmišljala sam: “Bože dragi, kako sam ja odrasla u ovoj porodici koja ne voli svoju vjeru i ništa ne zna o njoj.” Mnogo puta suze bi mi same lile dok sam činila sedždu Allahu i zahvaljivala Mu što je baš mene odabrao da uputi na pravi put, jer bez Njegove upute, nikad ne bih osjetila ovu sreću koju samo pokornost Njemu može dati. Ramazan je prošao, ja sam nastavila da klanjam idalje. Međutim, osjećala sam da mi nešto fali. U mislima mi je stalno bila sura En-Nur (Svjetlost) koju sam čitala tokom ramazana i ajeti: “Objavljujemo suru i njezine propise činimo obaveznim. U njoj objavljujemo jasne dokaze da biste pouku primili!”, u nastavku koje Uzvišeni Allah naređuje ženama hidžab:

A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela   svoja   spuste   na   grudi   svoje;   neka   ukrase   svoje   ne   pokazuju   drugima,   to   mogu   samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa   svojih,   ili   braći   svojoj   ili   sinovima   braće   svoje,   ili   sinovima   sestara   svojih,   ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.”

Kad god sam izašla vani nepokrivena, uvijek su mi ti ajeti naumpadali. Po glavi mi se vrtilo samo to gdje se navodi pred kim smije žena biti otkrivena. Razmišljala sam: “Pa ko sam ja, onda, jedna obična praška, pa da to ne poštujem i da se toga ne pridržavam!”
_____________________________

Jednog dana dogovorila sam se da izađem na kafu sa momkom iz busa. Tog dana stavila sam maramu, obukla dugu široku haljinu, izašla iz kuće i rekla sebi: “Od danas nosim hidžab.” Bio je jako sretan kad me vidio takvu, nije me ništa pitao, prihvatio je to sa radošću. S druge strane, moja okolina počela je sa ismijavanjem, govorili su mi da će me to brzo proći i da ću se ja prije nego i što ne mislim otkriti i vratiti na staro, kada vidim da nije to tako lahko nositi kako mislim. Svi su me nagovarali da skinem mahramu, da otkrijem svoju lijepu kosu dok sam mlada, i da se pokrijem kad ostarim, i ko me nagovori na to da se pokrijem u “najljepšem vremenu za život”.

Često sam im znala odgovoriti da uzmu Kur’an i da  pročitaju  suru Svjetlost, i da je ona razlog mog stavljanja hidžaba. Zaista, ona je donijela svjetlo u moj život. U sebi sam samo razmišljala: “Bože dragi, kako ovi ljudi znaju uopće ko će od nas ostarjeti, kome će i kada Melek smrti doći, hoćemo li imati vremena za pokajanje”.  Ali, s druge strane, nisam ih mogla ni kriviti zbog svega toga što su mi govorili, jer sam i sama prije bila takva, vjera mi je bila zadnja stvar u životu. Samo sam molila dragog Allaha da i njih uputi na pravi put i da im se smiluje  kao što se i meni smilovao.

Pošto mi je bilo ostalo nekoliko ispita do kraja fakulteta, vrijeme sam provodila kod kuće, većinom sa roditeljima, koji su polahko počeli prihvatati moju promjenu. Često bi mi mama govorila kad čuje ezan: “Eno uči efendija, hoćeš odmah klanjati pa da onda pijemo kafu?” Bila sam jako sretna jer su vidjeli da sam počela sasvim novi život.

Naredne godine udala sam se za momka iz busa, mog voljenog muža. Godine su prolazile, osobe oko nas koje poznajemo i koje su u braku od kada i mi, dobijali su bebice, međutim, u naš život nije dolazila prinova. Bili smo svjesni da nas Allah iskušava neplodnošću i uvijek smo Ga molili da nam podari ono što je najbolje za nas. Naslušali smo se svakakvih komentara od toga kako mi uvijek klanjamo, postimo, a Bog nam ne da djece, do toga da ih nikad nećemo imati kad do sad nismo imali.  Međutim,  ljudi snuju Allah određuje, a naše je da se strpimo i da budemo zadovoljni na Njegovoj odredbi kakva god da je, jer vjernik zna da se u tome krije dobro.

Tako je bilo i u našem slučaju. Nakon toliko vremena, na našu godišnjicu braka, saznali smo da nam od Allaha dolazi najljepši poklon, naša bebica, kojoj ćemo jednog dana, ako Bog da, pričati o maminom i babinom povratku Allahu.

Sestra L. B. R