Piše: Semir Imamović
O Poslanikovom Sunnetu, i obaveznosti njegovog slijeđenja, danas se, u islamskim akademskim ali i krugovima običnih ljudi, mnogo govori i piše. To je, sa aspekta islamskog učenja, sasvim razumljivo i poželjno, obzirom da Sunnet, zajedno sa Kur’anom, čini osnovni izvor (vrelo) pravno-normativnih, doktrinarnih, socijalnih i moralnih regulativa. S druge strane Sunnet je praktična realizacija kur’anskih imperativa, preporuka i upustava, i zato ga je važno upoznati i njemu podučiti druge. No, indikativno je da se aktuelna priča o Sunnetu, uglavnom, završava na teorijsko-filozofskoj, ili eventualno, suptilno-emotivnoj razini, a rjetko se o njemu govori kao obrazcu života, praktičnoj manifestaciji vjere u Allaha i Sudnji dan, te oživotvorenju Poslanikovog lika i djela, baš kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na isti način, svim svojim bićem, nastojao (i u tome u potpunosti uspio), kur’ansku poruku, pretočiti u stvarni život. Od njegove supruge Aiše, radijallahu ‘anha, naučili smo da je on bio ”Kur’an koji hoda”, ili da je ”njegov ethical bio kur’anski ethical.” Korijene ovakvog, jednostranog pristupa Sunnetu treba, prije svega, tražiti u pomanjkanju personalnih ambicija, nepostojanju općeg društvenog ambijenta u kojem je primjena vjerskih postulata ako ne važnija a onda bar jednako važna kao i njihovo teorijsko poznavanje, ali i nepoznavanju suštinskih faktora uspjeha prvih generacija muslimana, prije svega ashaba kao unikatne i neponovljive genaracije, a zatim njima najbližih generacija (tabiina i tabitabiina), koji se dakako ne ogledaju u njihovoj dobroj informiranosti i preciznom memorisanju vjerskih istina, mada ni ona nije zanemariva, nego u njihovoj spremnosti da naučene informacije trenutno, bez odlaganja i sa značajnom dozom natjecateljskog duha, primjene u svome životu.
Džehennemsko gorivo
Samo u tom kontekstu možemo promišljati riječi Osmana ibn ‘Affana i Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu ‘anhuma: ”Nakon naučenih deset ajeta Kur’ana, nismo učili nove ajete, sve dok ovih deset ne primjenimo u praksi, tako da smo u isto vrijeme i učili i primjenjivali Kur’an.” Kod nas je situacija obrnuta: mi prvo naučimo cjeli Kur’an, značajan broj hadisa i izreka prvih generacija muslimana (selefa), pa tek onda pravimo kalkulacije hoćemo li i u kojoj mjeri postupati u skladu sa naučenim. Časne titule kakve su hafiz Kur’ana, hafiz hadisa, nosilac idžazetname (diplome) u ovoj ili onoj šerijatskoj disciplini, i sl., u našem slučaju, često nemaju odgovarajuće praktične implikacije, u smislu prihvatanja društvene odgovornosti i jedne od vodećih uloga u promovisanju i širenju istine, pravde i dobra, nego su naprotiv, kod jednog djela naših učenih i obrazovanih ljudi, postale instrument za ostvarivanje jeftinih materijalnih interesa, ali i za osiguravanje što povoljnijih pozicija u trenutačnom političko-društvenom rasporedu snaga. A da je hifz (memorisanje cjelog Kur’ana), posebna blagodat i privilegija koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, ali i tešku kaznu, ukoliko ne bude upotrebljena na ispravan način, govori hadis u kojem je hafiz (koji je pronevjerio od Allaha dati mu emanet) svrstan u grupu ljudi s kojima će biti potpaljena džehennemska vatra? Razmislimo dobro o ovome: neko ko bi trebao biti na samom vrhu ahiretske vrjedonosne ljestvice, završit će kao obično gorivo za džehennem, samo za to što je Kur’an uzeo kao sredstvo svog dunjalučkog probitka, a ne kao svjetlost i uputu, sebi i drugima.
Poseban drawback u današnjoj percepciji Sunneta predstavlja minimiziranje ili nedovoljno posvećivanje pažnje njegovoj moralno-ljudskoj dimenziji, iako je najveći dio poslanikovih hadisa, kako onih verbalnih tako i praktičnih, usmjeren upravo u pravcu kreiranja što boljih međuljudskih odnosa u privatnom i javnom životu i stvaranje što ugodnijeg društvenog ambijenta. Na kraju krajeva, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kao jedan od najvažnijih ciljeva svoje misije istakao ”usavršavanje (upotpunjavanje) plemenitih osobina kod ljudi.” (Buharija u ”Edebu-l-mufredu, br. 273., Ibn Sa’d u ”Tabekat”, 1/192., Hakim, 2/613., Ahmed, 2/318 i dr., šejh Nasirudin El-Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Silsiletu-s-sahiha”, 1/75.). On je također naglasio da će mu na Sudnjem danu biti najbliži oni koji su imali lijepo ponašanje (koji su se prema drugima lijepo ophodili), a lijepo ponašanje je temelj na kojem počivaju dobri međuljudski odnosi i međuljudska komunikacija. Kao kruna na sve to dolazi kur’anska sintagma ”milost svim svjetovima”, koja Poslanikovoj, sallallahu ‘alejhi ve sellem, misiji daje istinski moralno-ljudski obol i promoviše je kao općecivilizacijsku i univerzalnu ljudsku misiju. Isticanje moralno-ljudskog aspekta poslanikove misije posebno se čini važnim u ovim danima u kojima iz različitih političkih, društvenih i vjerskih krugova na Zapadu, a sa jednim ciljem, dolaze najgnusnije optužbe na njegov račun, i umjesto da se ozbiljno prihvati te zadaće i da svojim dostojanstvenim držanjem i civilizovanom reakcijom pokaže pravo lice islama i njegov sveljudski karakter a samim time u pravom svjetlu predstavi svoga Poslanika, islamski ummet svojim haotičnim djelovanjem, paljenjem i devastacijom, ubijanjem nedužnih ljudi, pokazuje upravo suprotno. Onima koji napadaju i upadaju u ambasade nemuslimanskih država i ubijaju uposlenike tih ambasada, treba postaviti otvoreno pitanje: može li se Poslanikova ličnost, od nemoralnih nasrtaja, štititi i braniti brutalnim kršenjem njegovih jasnih zabrana, kao što je zabrana ubijanja onih kategorija nemuslimana s kojima muslimani imaju zaključene ugovore o zaštiti života, časti i imovine, i da li su uopće čuli za riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ko ubije mu’ahida (osobu s kojom muslimani imaju zaključen ugovor o zaštiti), neće osjetiti miris dženneta, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od četrdeset godina.” (Buharija, 2995.).
Slamka spasa
Da li smo se ikada zapitali, ima li naše suodgovornosti u tome što na Zapadu, o Poslaniku i islamu, uglavnom vlada iskrivljen pogled? (Ovim pitanjem, ne želim, na bilo koji način, dovesti u pitanje sramnu ulogu zapadnih političara, crkve i filmskih umjetnika u širenju islamofobije, mržnje prema islamu i muslimanima, ona je očita i neupitna, i o njoj smo u našem časopisu u više navrata opširno pisali). Ako kažemo da muslimani nisu doprinjeli stvaranju loše predstave o islamu, i da su mržnja i negativan stav prema islamu jedini i isključivi krivci za antiislamsko raspoloženje, onda nam se, samo po sebi, nameće jedno drugo pitanje: kako okarakterisati bombaške napade u kojima većinom stradaju nedužni civili, a koje, pod imenom džihada na Allahovom putu, provode različite militantne islamske organizacije, otmice i ubistva humantarnih radnika i novinara pod sumnjom da djeluju kao špijunsko-obavještajni elementi u muslimanskim državama, što je jako teško dokazati, obzirom da su upravo novinari i razne humanitarne organizacije bili ključni faktor u prenošenju pravih informacija iz ratom zahvaćenih područja i obima počinjenih zločina, napadi na ambasade zapadnih zemalja i ubijanje njihovog osoblja, javni pozivi na neslektivno ubijanje ”nevjernika i njihovih pomagača”, devastacija i paljenje privatne i javne imovine prilikom demonstracija, i drugi oblici represivnog (destruktivnog) djelovanja? Ne može li upravo, nešto od pobrojanog, poslužiti bolesnim zapadnim umovima, različitih profila, kao alibi (”slamka spasa”) u njihovoj prljavoj i nečasnoj misiji sataniziranja Poslanika islama, ali i kao dokaz opravdanosti straha od islama i muslimana u onim objektivnijim zapadnim krugovima? Bez namjere da bilo koga uvrjedim, niti da ulazim u bilo čije motive, ali ne čini li nam se apsurdnim da antizapadane demonstracije koje se održavaju diljem svijeta u povodu najnovijih ataka na ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i pored svoje energičnosti, masovnosti, jedinstvenosti i žestine, polučuju najmanje rezultata na lokalnom nivou, ustvari donose jako malo pozitivnih promjena u muslimanskim društvima, kako na vjerskom, tako i na političkom, ekonomskom i socijalnom planu. Džamije su i dalje prazne, ethical ne može biti gori, stvara se sve veći jaz između bogatih i siromašnih, privilegovanih i zanemarenih, krše se osnovna ljudska prava, kriminal i korupcija uvukli su se u gotovo sve pore života, podjele, stranačenja i pocjepkanosti raznih vrsta dostigle su kriznu tačku. Istinska ljubav prema Poslaniku, ukoliko je ima, a siguran sam da ima, morala bi stvoriti kritičnu masu onih koji će, jednako energično, masovno i iskreno, kao što to rade u izvanrednim situacijama, pokrenuti inicijative za promjenu takvog stanja.
Što se tiče globalnog plana, najbolji mogući odgovor na uvrede i blasfemiju bio bi pokretanje kampanja širokih razmjera sa ciljem upoznavanja svjetske javnosti sa poslanikovim moralnim i ljudskim vrlinama, prije svega kroz vlastiti primjer, a zatim i kroz adekvatne edukacijske programe kod nas i na Zapadu, javne tribine, seminare, konferencije na kojima bi se govorilo o različitim aspektima poslanikove ličnosti. Važnija stvar od ove, a ujedno i naša obligatna obaveza je da, kao njegov ummet i njegovi sljedbenici, na djelu pokažemo uzvišene islamske principe samilosti, solidarnosti, socijalne pravde, humanizma, tolerancije, odgovornosti, altruizma, samopožrtvovanosti, korisnosti, jer ćemo samo tako, opravdati ulogu ”svjedoka protiv drugih naroda”, koju nam je Uzvišeni Allah dodijelio: ”I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.” (Prijevod značenja, El-Bekare, 143.).
Jednaka prava za sve
S druge strane, želimo li se nametnuti kao ozbiljan faktor na lokalnoj i globalnoj civilizacijskoj sceni, onda svakako moramo promijeniti svoj odnos prema Poslanikovom Sunnetu, kao svojoj životnoj vodilji i obrascu, tako što ćemo, umjesto teoretiziranja i uzvikivanja velikih parola, konačno prionuti na posao i konkretnim društvenim angažmanom dokazati sebi i drugima da smo sposobni za najveće civilizacijske i ljudske poduhvate, kao što su to nekada bili naši slavni preci, i da riječi (parole) koje izgovaramo nisu samo prazni slogani, nego iskrena obećanja koja prate još iskrenija i temeljitija djela. Kao podsticaj na tom putu mogao bi nam poslužiti kur’anski imperativ: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!”, kao i mnogobrojni primjeri iz Poslanikovog života, koji nesumnjivo svjedoče važnost i ozbiljnost praktične implementacije usvojenih teorijskih načela, posebno načela etičnosti, pravednosti, iskrenosti i istinoljubivosti, makar se radilo o zakletim neprijateljima, kakvi su bili pojedini sljedbenici Knjige, koji su otvoreno nastupali protiv Poslanika i države kojom je upravljao. U tom smislu El-Eš’as ibn Kajs, radijallahu ‘anhu, je ispričao sljedeći slučaj: ”Između mene i jednog jevreja desio se spor oko zemlje, za koju je on tvrdio da je njegova, a ja da je moja. Odlučio sam, povodom toga, pokrenuti tužbu pred Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a kako je uobičajena sudska praksa nalagala da onaj koji tuži, svoju tužbu potkrijepi konkretnim dokazima, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je od mene tražio da iznesem svoje dokaze. Na moj odgovor da nemam dokaza, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se obratio jevreju sa zahtijevom da zakletvom potvrdi svoje vlasništvo nad zemljom. Pomalo iznenađen ovakvim Poslanikovim gestom, u čuđenju sam upitao: ”Allahov Poslaniče, zar ćeš mu tek tako dopustiti da se zaklete i nepravedno uzme imetak koji pripada meni?!, međutim Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, se nije osvrtao na moju zamjerku. Povodom toga Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, je objavio: ”Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onome svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka.” (Alu-‘Imran, 77.).” (Buharija, 2285.). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se, uprkos činjenici da se pojedini jevreji, zbog zavisti i mržnje koju su gajili prema njemu i njegovim ashabima, nisu libili ni od najtežih oblika prevare, laži i falsificiranja činjenica, što mu je El-Eš’as pokušao svojom upadicom indiretkno sugerirati, ipak odlučio za jednaku primjenu zakonskih regulativa, na sve ljude, od kojih je posebno važna ona po kojoj je tužilac dužan iznijeti dokaz, a optuženi se, u korist svoje odbrane, zakleti, što je rijedak primjer pravde i pravičnosti prema drugom i drugačijem, kojeg ćemo teško naći u drugim vjerskim tradicijama i kulturama. Štaviše, u cilju razbijanja eventualnih pogrešnih predstava kod svojih sljedbenika i uspostavljanja jednakog vrjedonsnog kriterija, po kojem će se do Sudnjega dana suditi svim ljudima, bez obzira na njihovu religijsku, etničku, rasnu pripadnost, politički, ekonomski i društevni standing, on je izrekao svoje poznate riječi: ”Ko nanese nepravdu nemuslimanu, ili mu uskrati zakonom zagarantvano pravo, ili ga zaduži preko njegovih mogućnosti, ili mu nasilu nešto uzme, ja ću mu biti parničar na Sudnjem danu.” (Ebu-Davud, 3052. Vjerodostojnim ga je ocijenio El-Albani u Sahihu-l-džami’, br. 2655.). Samo onaj ko je spreman, u ime pravde i viših ideala, koristiti jednake aršine prema svojim prijateljima i neprijateljima, istomišljenicima i protivnicima, kao što je to bio Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, može povesti čovječanstvo putem njegovog prosperiteta, blagostanja i ovodunjalučke sreće.