Dvije ozbiljne operacije. Prva 2017. godine, druga 2018. godine. Prva operacija, prednji križni ligamenti, druga operacija prednji križni ligamenti i meniskus. Tri godine bez lopte, 36 mjeseci bez utakmica.
Važila je za jednu od najperspektivnijih rukometašica u BiH, a onda je svlačionice i parket zamijenila operacionim stolovima i bolničkim posteljama. Nije odustajala. Pokazala je nevjerovatnu snagu. I na startu ove sezone odigrala je dvije utakmice nakon tri godine pauze, prenose Sportske.ba.
Krajiškinja Sanja Pajić, rođena 2001. godine svojom pričom može poslužiti kao motiv večini sportista, ali i ljudi koji se nađu skoro pred zidom svojih karijera.
Srce i snaga ove 18-godišnje djevojke iz Cazina su nejverovatni, a za portal Sportske.ba, Sanja je ispričala svoj životni i sportski ispit, gdje je bilo i trenutaka kada je pomislila da je kraj njenom loptanju.
“Nakon tri godine odigrala sam dvije full utakmice, prošle su jako dobro i jako sam zadovoljna na odnosu kakva je situacija sad i kakve sam povede imala. Voljela bih da mogu reći da nemam straha nikakvog, da je kao prije, da mogu dati 100% od sebe svaku utakmicu, ali nažalost još ne mogu. Vratiti se u drugu kuću, osobama sa kojim sam prolla i krvi i znoja je neopisiv. Mnoge me osobe pitaju odakle mi tolika hrabrost, kako smijem skočiti, kako smijem uzeti loptu i krenuti na odbranu, ali kada imate podršku sa svih strana, kad vjerujete u sebe same, kad imate osjećaj da je to što radite dobro i da će se na kraju trud isplatiti, sve ostalo zanemarite i samo gurate dalje, bez obzira na sve”, rekla je Pjaićeva na početku razgovora za Sportske.ba.
Nakon druge oepracije je pomislila da je kraj.
“Kad sam imala prvu operaciju mislila sam da više nikad neću ući u dvoranu i stati na teren i igrati, ali nakon devet mjeseci sam se vratila i nažalost nisam bila spremna za utakmice tako da je došlo do druge povrede. Tad sam mislila da je kraj za mene, da jednostavno ne može se nista uraditi da bi više igrala. Bilo je plakanja i plakanja i dan danas. Ali, kad sam ustala sa bolničkog kreveta, kad sam uzela štake i stala na nogu rekla sam sebi sama da me niko neće zaustaviti da ostvarim svoj cilj i da svima pokažem da se sve može kad nešto želiš. Već godinu i tri mjeseca treniram sama. Svaki dan, dva treninga na dan, jedan u teretani jedan u dvorani, kraj škole i kraj drugih privatnih obaveza. Nekad mi koljeno nije dozvolilo da stanem na nogu koliko me je boljelo, koliko sam suza isplakala, ali sve i jedan trening se isplatio i sad nemam hvala Bogu nikakvih problema. A naravno ovo sve ne bi ni ostvarila da mi nisu ti roditelji bili, da me nisu podržavali, iako znaju da je jako teška povreda, ali nikad nisu odustali od mene, nikad nisu rekli da ne mogu i da neću ostvariti to. Na tome sam im zahvalna svaki dan kad ustanem i stanem na nogu i bit ću zahvalna do kraja života. Kraj roditelja imam svoju mlađu sestru koja mi daje podršku kao što niko ne daje, niti će kad dati. Sestrinska povezanost.”
Mlada Krajiškinja je uputila i jaku poruku svima koji na trenutak pomisle da odustanu.
“Mnogi ljudi su vjerovali u mene kada ja nisam. A mnogi ljudi nisu vjerovali u mene i sumnjali da neću postići ništa i to me motivisalo još više iz dana u dan da budem neko i nešto u životu, da me se neko sjeća, da priča o meni. Mnogo sam puta pala, a i još ću padati, ali svaki put ću ustati i pokazati da sam bila bolja nego prije. Koliko god mi stvari loše išle, moje srce će me drzati i podsjetiti me da mogu ostvariti šta hoću. Uvijek ću sebi postaviti pitanje ko sam ja? Ja sam šampion. Za sve mlade ljude koje se bave sportom i koji su imali povrede kao ja ili bilo kakvu drugu povredu.Nikad anemojte odustati! Svaka povreda, svaka pogreška, svaki pad treba da vam bude najveća motivacija da idete dalje i da uvijek dajete sve od sebe, a Bog sve vidi i nagradit će vas kad tad i dati vam šansu da se pokazate.”
Na kraju je prokomentarisala i start nove sezone za ekipu Krajine.
“Ja i moje cure, to jest OŽRK KRajina otvorile smo sezonu vrlo dobro, pobijedile smo prvu utakmicu, ali nažalost u gostima smo drugu izgubile sedam razlike. Ali naravno ima još utakmica da se igra i svaku ćemo igrati kao da nam je zadnja i dati uvijek sve od sebe koliko god koja može. Voljela bih i nadam se da je ova sezona naša i da ćemo se potruditi da uđemo u Premier ligu BiH.”
(Haris Zilić/Sportske.ba)