S Dodikovim idejama ne može se pohvaliti ni jedan međed, ni ovdašnji bosanski, ni bilo čiji u svijetu

Zanimljivo je što se iz ponašanja srpskih lidera, autora “genijalnog izuma” uvećavanja Srbije “razdruživanjem i mirnim razlazom”, može zaključiti da, osjećajući se “genijalcima”, smatraju da bi se čitavo čovječanstvo trebalo diviti njihovoj “mudrosti”, “dovitljivosti” i političkom “talentu” jer niko kao oni u čitavoj ljudskoj historiji nije izveo zaključak da je lakše osvojiti i okupirati teritorije druge države, “razdruživanjem” i “mirnim razlazom”, kao što je to Dodik (Beograd) uspio svojom nadnaravnom “političkom inteligencijom” koja se ispoljava njegovim izrazito “inteligentnim” manirima u ponašanju, izgledom njegovog lica i pokreta, čime se ne može pohvaliti ni jedan “međed”, ni ovdašnji bosanski, ni bilo čiji u svijetu

FIKRET MUSLIMOVIĆ

U ponašanju srpskih medija i lidera, prema bošnjačkim političarima i prema Bosni i Hercegovini, pomiješano s mržnjom, ima previše oholosti, sarkazma i ironije, kao da u javnosti komuniciraju s debilima, a ne pametnim ljudima. Ponašaju se kao da su oni nadnaravno pametni, snalažljivi, politički mudri pa da su po osnovu takvih svojih inteligencijskih kvaliteta uspješno definirali originalnu, vrlo dovitljivu strategiju “razdruživanja” ili “mirnog razlaza” odvajanjem entiteta RS-a iz sastava Bosne i Hercegovine, što nije mrsko ni hrvatskim liderima i političkim subjektima, koji u srpskom zagovaranju RS-ovog “razlaza” vide šansu odvajanja od Bosne i Hercegovine i teritorija koje su pod apsolutnom kontrolom HDZ-a, pa i više od toga.

Ako bi se srpskim liderima uzvraćalo istom sarkastičnom i ironičnom mjerom, onda bi im trebalo reći da su zaista mudridovitljivi, neviđeno inteligentni, politički originalnisposobni… jer su uspjeli doći do zaključka da im je ciljeve uništenja države Bosne i Hercegovine puno bolje postići “mirnim” putem – “razdruživanjem”, nego da za te ciljeve poduzimaju nove oružane agresije koje podrazumijevaju upotrebu svih nacionalnih resursa i ljudskih napora s posljedicama ogromnih žrtava i materijalnih razaranja već viđenih u proteklom ratu.

Zanimljivo je što se iz ponašanja srpskih lidera, autora “genijalnog izuma” uvećavanja Srbije “razdruživanjem i mirnim razlazom”, može zaključiti da, osjećajući se “genijalcima”, smatraju da bi se čitavo čovječanstvo trebalo diviti njihovoj “mudrosti”, “dovitljivosti” i političkom “talentu” jer niko kao oni u čitavoj ljudskoj historiji nije izveo zaključak da je lakše osvojiti i okupirati teritorije druge države, “razdruživanjem” i “mirnim razlazom”, kao što je to Dodik (Beograd) uspio svojom nadnaravnom “političkom inteligencijom”, koja se ispoljava njegovim izrazito “inteligentnim” manirima u ponašanju, izgledom njegovog lica i pokreta, čime se ne može pohvaliti ni jedan “međed”, ni ovdašnji bosanski, ni bilo čiji u svijetu.

Srpski lideri, tvorci strategije “razdruživanja” i “mirnog razlaza”, pokazuju izrazitu “skromnost” jer svoj izum ne plasiraju na tržištu intelektualnog kapitala (licenci) da bi stekli neku finansijsku korist ili autorski ugled po tom osnovu. Nasuprot tome, vrlo skromno, kao doprinos osvajačkoj i okupacijskoj misli i praksi, oni taj svoj “genijalni izum” daju bez ikakve protunaknade u dobrobit svim liderima u svijetu koji imaju ambiciju da teritorije svojih država uvećaju prisajedinjavanjem teritorija svojih susjeda. Zato je vjerovatno da širom svijeta slijedi kopiranje izuma “razdruživanja” i “mirnog razlaza”, koji se može smatrati Dodikovim (beogradskim) doprinosom osvajačkoj okupacijskoj misli i praksi u korist mira i sigurnosti u svijetu. Čudno je kako se veliki vojni mislilac Sun Tzu nije sjetio da u svojim djelima pomene strategiju “mirnog razlaza”. Možda je ciljano ostavio šansu da se u historiji čovječanstva pojavi vojni strateg poput genijalnog Dodika.

Poslije Dodikovog (beogradskog) “genijalnog izuma” ni jedna država, ni jedan narod u svijetu, ako je ugrožen prijetnjama iz okruženja, više neće imati osjećaj ugroženosti, pa će, hipnotiziran nadnaravnim vrijednostima tog “genijalnog izuma”, svoje teritorije dati okupatorima i neprijateljima, te “mirnim razlazom” pristati na gubljenje svog identiteta, otići sa svojih ognjišta bez “prisile”, odnosno da će po saznanju za “humanitarne” strane Dodikovog (beogradskog) “genijalnog izuma”, strategije “razdruživanja i mirnog razlaza”, skloniti se s očiju svojih mrzitelja i neprijatelja.

U tom slučaju ostaje jedini problem kako tretirati grobove onih koji su u operacijama genocida ranije, dok Dodik (Beograd) još nije bio postigao “genijalni izum”, strategiju “mirnog razdruživanja”, ostali na teritorijama, naprimjer entiteta RS, koji je predmet prisajedinjenja Srbiji. S obzirom na “genijalnost” Dodikovog (beogradskog) izuma, strategije “mirnog razdruživanja”, treba imati “povjerenja” u tu “genijalnost” jer to ne bi bila “genijalnost” ako se Dodik (Beograd) ne bi nabrzaka snašao pa grobove bošnjačkih žrtava velikosrpskog genocida širom Bosne i Hercegovine bagerima poravnao, naravno i mezarja žrtava genocida u Potočarima, možda prije svih. Za “genijalnog” Dodika i dalje bi ostao problem kako da uništi snimke i druga dokumenta o velikosrpskom genocidu nad Bošnjacima od 1992. do 1995, ali bi se on i u tome nabrzaka snašao, propagirajući da su takva dokumenta bošnjački falsifikat. U krajnjem, šta o tome misli bilo ko u svijetu, za “genijalnog” Dodika ne bi bilo važno jer je njemu bitno da njegovim lažima i podvalama vjeruje srpski narod.

Tako se dolazi na fenomen kako je Dodik (Beograd) mogao uvjeriti Srbe da je za njih njegova strategija “mirnog razdruživanja” dobra. Svi ljudi koji čine dio okruženja za srpski narod i njegovu elitu trebaju činiti šta mogu da odvrate taj narod od Dodikovih suludih ideja jer su upravo njegove ideje put ponovnog uvođenja tog naroda u velika stradanja, nakon kojih će biti besmislena naknadna kritika.

Također je fenomen kako je Dodik (Beograd) mogao uvjeriti pojedine, čak i utjecajne Bošnjake da je ukazivanje na opasnosti od rata zbog Dodikovog isticanja ideje “mirnog razlaza” ustvari huškanje na rat s bošnjačke strane. Po tome ispada da u Dodikovom propagiranju ideje “mirnog razlaza” radi prisajedinjenja teritorija BiH u sastav susjedne Srbije nema nikakvih elemenata ratnohuškačkog uznemiravanja javnosti, već da su za uznemirenost javnosti odgovorni Bošnjaci i drugi koji ukazuju da Dodikove (beogradske) ideje strategije “mirnog razdruživanja” imaju karakter izazivanja ponovnog rata. Da li takvi kritičari podrazumijevaju da patriote Bosne i Hercegovine trebaju mirno, bez ikakvog otpora, gledati realizaciju Dodikove (beogradske) namjere iskazane isticanjem strategije “mirnog razlaza”. Mržnja prema Izetbegoviću ne može biti dovoljan razlog da se njegov pomen spremnosti za odbranu u slučaju nametnutog rata izjednačava s Dodikovim, svakodnevnim isticanjem da mrzi Bosnu i Hercegovinu i da će entitet RS prisajediniti susjednoj Srbiji. Da, Bosna i Hercegovina puna je apsurda, a to izjednačavanje samo je jedan u gomili mnogih apsurda.

Uz sve to, također ako bi se uzvraćalo istom sarkastičnom i ironičnom mjerom, za srpske lidere moglo bi se reći da se oni, putem svojih “genijalnih” ideja “razdruživanja i mirnog razlaza”, potvrđuju kao istinski borci za mir i da im u toj njihovoj strategiji mira ne treba ništa drugo osim da, bez zrna baruta, prošire Srbiju. To je njihov “genijalni”, nikad i nigdje do sada viđen osjećaj za racionalizaciju maksimalnom štednjom resursa u težnjama za postizanje političkog cilja teritorijalnog uvećavanja Srbije. U tome se njima može staviti primjedba što užurbano ulažu značajna budžetska sredstva za dodatno naoružavanje, obučavanje i uvježbavanje svojih oružanih snaga, pa ispada da ne vjeruju u ostvarivost uvećavanja Srbije putem svojih genijalnih ideja “mirnog razdruživanja”. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da će, ako ne ostvare taj politički cilj mirnim putem, pokušat će ga postići ratom. Time upadaju u zamku koja njihovu “genijalnost” putem izuma strategije “mirnog razdruživanja” čini protivrječnom, neuvjerljivom, dovodeći se u situaciju da im ljudi koje oni smatraju debilima ukazuju da njihov “genijalni izum” nije nešto što je pametno niti korisno narodu koga srpski lideri predstavljaju, jer zbog glupih ideja srpskih lidera, na strani zaraćene Srbije u sukobu sa zaraćenom Bosnom i Hercegovinom neće imati ko da se žrtvuje i gine osim obmanjenih Srba.

Prema medijskoj interpretaciji stanja na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, nema spornih problema u odnosima Srba i Hrvata. Saradnja između glavnih političkih subjekata i lidera hrvatskog i srpskog naroda, na obostrano zadovoljstvo, jeste intenzivna. Imajući u vidu ideološke i historijske strane hrvatsko-srpskih odnosa na Balkanu, sugerira se ocjena da je obostrano zadovoljstvo u njihovoj aktuelnoj saradnji motivirano zajedničkim interesom da se država Bosna i Hercegovina podijeli i da nestane u korist teritorijalnog uvećavanja, i Srbije i Hrvatske. U toj saradnji glavni lider bh. Srba Milorad Dodik i glavni lider bh. Hrvata Dragan Čović imaju za cilj da na osnovama rezultata postignutih putem oružanih agresija na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. postignu dalje iskorake u pravcu ostvarivanja ratnog cilja uništenja države Bosne i Hercegovine.

Prema tome, ratni su ciljevi protiv Bosne i Hercegovine zadržani. Srbija i Hrvatska nastavljaju iste politike da u odsustvu oružane borbe primjenjuju sve druge sadržaje i metode neprijateljstva koji su postojali i tokom oružane agresije. Istovremeno, Srbija i Hrvatska ulažu maksimalne napore da povećaju borbenu moć svojih oružanih snaga, vjerovatno cijeneći da se iz stanja “ni rata ni mira” ponovo može ući u stanje rata. Upravo zato, pripremaju alibi da se u slučaju obnove oružanih neprijateljstava krivnja za uzroke i posljedice novog rata može prebaciti na bošnjačke političke subjekte i lidere.

stav.ba