Odnosi na relaciji NATO i Rusija nalaze se u situaciji u kakvoj nisu bili ranije. Nije to ni stari „hladni rat“, niti „strateško partnerstvo“ koje su nastojali izgraditi. Za današnju konstelaciju odnosa može se reći da je ovo „nešto novo“.
Zaista, teško je koristiti pojam „hladni rat“ da bi se opisali odnosi na relaciji NATO – Rusija. Dva su ključna razloga za to. Prvo, sve veća politička heterogenost NATO saveza i drugo, impozantan disbalans između NATO-a i Rusije u odnosima vojne moći. NATO je bio mnogo homogeniji u uslovima „hladnog rata“ nego danas, kada povećana snaga Zapada i odsustvo hladnoratovskih strahova od ruske invazije čine sjevernoatlantski savez razjedinjenijim, što dovodi do više tenzija i među samim članicama.
U tom smislu, odnosi između NATO-a i Rusije nisu (zbog disbalansa moći) samo drugačiji od onih iz vremena „hladnog rata“, već i od onih iz vremena nakon njega. Antagonizacija odnosa između zapadnih saveznika dovodi i do nestabilnog odnosa prema Rusiji, po principu toplo-hladno. Tokom „hladnog rata“ granica između dva bloka nalazila se u Berlinu. Danas je ona pomjerena nekih 2.000 kilometara dalje na istok, u Donbas (Ukrajina). Nema sumnje, aneksija Krima 2014. godine je bila velika stvar sa stanovišta ruskih kapaciteta, ali to ne može da zasjeni činjenicu da je od pada Berlinskog zida NATO dobio 13 novih članica, među kojima su apsolutna većina bivše članice „Varšavskog pakta“, pa čak i bivše sovjetske republike. Ta bi činjenica, bez obzira na promjene liberalnog poretka iz 90-ih, još uvijek mogla imati esencijalni uticaj.
Obavještajni program
NATO sfera se u međuvremenu popela na skoro milijardu ljudi i sedam puta je, po broju stanovništva, veća od Rusije (144 mil.), koja je, pak, duplo manja od populacije bivšeg Sovjetskog saveza 1989. godine. Pa ako je u vrijeme „hladnog rata“ i postojao neki balans u vojnoj moći, danas to više nije slučaj.
Da bi mogla iole parirati moćnom NATO-u, Rusija se opredijelila koristiti hibridne opercije prema Alijansi, ali i prema pojedinačnim državama člamicama kako bi destabilizovala savez. Tako, sve veći ruski uticaj na zemlje članice, postaje prijetnja za povjerljive podatke do kojih Rusija dolazi razgranatom špijuskom mrežom, koja potkopava povjerenje država članica u NATO, što joj je i glavni cilj.
Nije nikakva tajna da Rusija ima čitav niz obavještajnih programa, kako onih ‘na terenu’, tako i u digitalnom onlajn svijetu. Ruski sajber napadi su postali toliko učestali, da su postali jedan od glavnih kamena spoticanja između Rusije i SAD, kao i u odnosima sa Evropskom unijom i NATO-om.
U posljednje vrijeme sve je više pokušaja od strane Rusije da preko pojedinih država članica NATO izvrši obavještajni prodor u ovu organizaciju i tako dođe do važnih podataka koji bi joj mogli dati neku prednost u budućim planovima prema NATO-u. Zabrinutost stalno raste zbog sve veće spremnosti Rusije da koristi špijunažu kao jednu od taktika njezinog šireg hibridnog pristupa vanjskoj i sigurnosnoj politici, pogotovo nakon pripajanja Krima 2014. godine. Zbog toga, ruska, stara klasična špijunaža u posljednjih nekoliko godina doživljava preporod.
Bugarska
Najsvježiji primjer hapšenja zbog špijunaže u nekoj od članica NATO-a desio se u martu mjesecu ove godine u Bugarskoj gdje su vlasti otkrile “špijunski prsten” u kojem je učestvovalo šest bivših i sadašnjih pripadnika bugarske vojne obaveštajne službe i najviših zvaničnika Ministarstva odbrane koji su proslijeđivali strogo povjerljive vojne informacije (uključujući i one iz NATO-a) ruskoj ambasadi u Sofiji. Bugarska je nakon toga protjerala dvoje ruskih diplomata pod optužbama za špijunažu. Bugarsko tužilaštvo je navelo kako je skupina „predstavljala ozbiljnu nacionalnu prijetnju tako što su sakupljali i predavali stranoj zemlji državne tajne Bugarske, NATO-a i Evropske unije“.
Također su objavili dokument koji je navodno pisao šef „mreže“, bivši zvaničnik obavještajne službe Bugarske, u kojem je naveo prioritetne aktivnosti, koje uključuju „sakupljanje informacija o sastancima NATO članica, politika Evropske unije prema Rusiji i obavještajni podaci o Ukrajini i Bjelorusiji“. Da sve bude još zanimljivije, glavni posrednik prema kontaktima u Moskvi je bila njegova supruga, koja ima bugarsko i rusko državljanstvo. Grupa se sumnjiči da je prikupljala obavještajne podatke sa oznakom ‘tajno’. Interesantno je da je ova grupa praćena duže vreme, te da su svi članovi bili izuzetno „paranoični“, koristili su aplikacije za sigurno i šifrovano dopisivanje, imali su i po nekoliko smartfona, te su se često kretali bez ikakvih elektronskih uređaja.
Vlasti su se onda okrenule ‘staromodnim’ tehnikama – praćenju i video nadzoru, budući da su se oni sastajali isključivo na javnim mjestima, a nekoliko puta su to bili sportski događaji i teniski mečevi. Moguće je da su bugarske vlasti, na ovaj način, konačno odlučile da se izbore sa instrumentima ruskog uticaja u zemlji jer je Bugarska duže vrijeme pokušavala da pronađe neku ravnotežu između obaveza prema NATO-u i tradicionalnih emocija i simpatija prema Rusiji.
Italija
Negdje u isto vrijeme kada i Bugarska, i Italija je protjerala dvojicu ruskih diplomata nakon što je otkriveno da su došli do povjerljivih dokumenata o italijanskoj vojsci i saradnji sa NATO-om. Navodi se da su diplomate u saradnji s kapetanom italijanske mornarice uspjeli da dođu do povjerljivih dokumenata koji sadrže podatke o saradnji italijanske vojske sa NATO-om.
Sumnje u špijunažu i saradnju italijanskih i ruskih zvaničnika javile su se još prije nekoliko mjeseci, a prve informacije o mogućoj špijunaži iznijela je italijanska obavještajna agencija AISI. Nakon prvih sumnji, sigurnosne službe organizovale su praćenje italijanskih i ruskih zvaničnika i nakon što je prikupljeno dovoljno dokaza koji su potvrdili “trgovinu dokumentima” uključilo se i tužilaštvo.
Crna Gora
Pojačani uticaj Rusije u Crnoj Gori nakon parlamentarnih izbora mogao bi također dovesti u pitanje sigurnost NATO podataka, a slične afere, poput najnovijeg curenja podataka iz Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), u državama koje su od skoro članice Alijanse završile su hapšenjima.
Treba podsjetiti da je krajem marta u Crnoj Gori izbio skandal nakon što je šef ANB-a Dejan Vukšić optužen za otkrivanje tajnih podataka tokom sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost koja je bila zatvorena za javnost. Time je Vukšić prekršio Zakon o tajnosti podataka i kompromitovao povjerljive podatke NATO saveznika dijeljenjem tajnih podataka sa neovlaštenim licima. Osnovano se pretpostavlja da je dio kompromitovanih tajnih podataka, preko crnogorskih zvaničnika koji su proruski orjentisani, dospio u ruske ruke.
Albanija
Tokom trajanja velike multinacionalne vojne vježbe „Defender-Europe 21“(Odbrana Evrope 21), pod vodstvom Sjedinjenih Država, albanska obavještajna služba držala je sedam ljudi pod nadzorom kako bi spriječila aktivnosti povezane s terorizmom. Jedan od osumnjičenih bio je Rus, Vladislav Cherkasov (47), koji je ušao u Albaniju preko Crne Gore 12. maja. Odsjeo je u luksuznom hotelu u Tirani pod lažnim identitetom, prije nego što je prešao u Drač. Posjedovao je bespilotnu letjelicu koju nije smio ponijeti sa sobom u Albaniju.
Cherkasov je izjavio da mu je krajnje odredište bio grad Drač i upravo je to izazvalo sumnje u pogledu njegovog dolaska u Albaniju. U Draču je boravio tri dana, što se poklopilo s pomenutom velikom vojnom vježbom koja se u to vrijeme održavala na širem rejonu grada Drača.
Drugi osumnjičeni Rus bio je Georg Bodanov koji je u Albaniju ušao 1. marta, preko Sjeverne Makedonije kao biznismen koji je izrazio interes za ulaganje u Valonu. Bodanov je, međutim, boravio u gradu Orikumu gdje se također odvijala vježba „Defender Europe 21“ u kojoj je Albanija ušestvovala kao jedna od 16 zemalja u kojima je izvedena ova vojna vježba. Albanija je izabrana na listu zemalja zbog svog strateškog položaja, kao i činjenice da je jedan od najodanijih partnera SAD-a.
Ostali osumnjičeni su češki državljani za koje se sumnja da su fotografisali sjedišta NATO-a u Albaniji i vojne vježbe američkih trupa u Draču. Jedan od njih, Filip Carek, iznajmio je automobil za tu grupu. Iznajmljenim automobilom putovali su u različite gradove, gdje su fotografisali vojne baze i obučavali vojnike. Tokom svog putovanja, zaustavili su se na neko vrijeme pored vojne baze u južnoj Albaniji gdje se odvijala obuka za zajedničke vojne vježbe (potvrđeno GPS podacima). Grupa je napustila zemlju 11. maja.
Njemačka
Rusi ne špijuniraju samo balkanske zemlje. Mediji su objavili da su 21. juna Rusi uhapšeni zbog sumnje u špijunažu u Njemačkoj. Naime, u Njemačkoj je uhapšen britanski državljanin, zaposlen u britanskoj ambasadi u Berlinu, zbog špijuniranja u korist Rusije.
On se sumnjiči da je ‘u barem dva navrata’ predao povjerljive dokumente pripadnicima ruske obavještajne službe u „zamjenu za novac“. Pretpostavlja se da je čovjek po imenu Ilnur N. radio za ruske specijalne službe. U Njemačkoj je bio istraživač na nekom univerzitetu.
Razlozi i ciljevi špijuniranja
Rusija na sve načine pokušava reformisati geopolitičke orijentacije nekih država članica NATO-a kako bi ih odmakla od Zapada i približila svojoj sferi uticaja. Špijunažom se nastoji doći do važnih strateških dokumenata i strateških objekata koji su usmjereni prema Rusiji. Ruski špijuni prikupljaju informacije o vojnim i političkim strategijama Evropske unije i NATO-a, koje dobivaju preko kontakta u strukturama vlasti pojedinih država članica.
Destabilizirajuće djelovanje Rusija provodi diljem euro-atlantskog područja. Tako je ruskim špijunima od snažnog interesa bio nedavno otvoreni NATO-ov pomorski koordinacijski centar u Varni (Bugarska). Rusija također želi blagovremeno doći do sadržaja razgovora zapadnih političara o nastupu prema Rusiji odnosno zajedničkom dogovoru o sankcijama prema Rusiji i Bjelorusiji. Otkriće špijunske grupe u Bugarskoj došlo je upravo uoči prvog službenog sastanka američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena s čelnicima NATO-a gdje se razgovaralo i o Rusiji.
Pored špijunaže sve je intezivnija i propagandna kampanja dezinformisanja i ciljanih kibernetskih napada Kremlja na NATO i njene članice. Kako su ruske kampanje sve intezivnije, a špijunaža učestalija, NATO je među svojim članicama počeo da širi svijest o hibridnim prijetnjama. Zbog toga je NATO pokrenuo posebnu inspekciju radi procjene protokola informacione bezbjednosti u pojedinim ranjivim zemljama, kao i nivoa postojećih prijetnji. Rusija također, preko pojedinih zemalja utiče na (ne)jedinstvo EU i NATO-a, kako bi obje organizacije zapravo “podijelila” – kako po pitanju sankcija, tako i po pitanju sigurnosne politike, što joj je jednim dijelom i uspjelo.
Ne samo da Rusija izvodi špijunske operacije prema zemljama članicama NATO, njen interes postaju i zemlje partneri i kandidati za članstvo. Zbog toga Rusija pokazuje i pojačani interes prema Bosni i Hercegovini, njenim obavještajno-sigurnosnim institucijama i vojnim strukturama. Rusija je također veoma zainteresovana o mogućem približavanju NATO-a Ukrajini i Gruziji, gdje također radi na potkopavanju i slabljenu centralnih vlasti, kako bi ih spriječila ili usporila da se pridruže NATO-u.
Preuzeto sa: citaj.ba