Ahlak je nauka koja govori o lijepom ponašanju. Pored riječi ahlak koristi se i riječ etika, ćudoređe i moral. Ovo je disciplina koja je veoma značajna za odgoj ljudske duše, ali i za pojam odgoja uopće. Pošto čovjeka čine duša i tijelo neophodno je da zadovolji i jedno i drugo. Tijelo zadovoljava osnovnim biološkim potrebama, a dušu hraneći je i odgajajući sa pozitivnim i plemenitim ljudskim osobinama.
Škole su ne samo obrazovne, već i odgojne ustanove koje imaju za cilj da od djeteta naprave kompletnu ličnost koja će biti u potpunosti zdrava i zrela. Zdravu i zrelu ličnost krase visoko moralne ljudske osobine sa kojima se iskazuje i dokazuje ljudski karakter i njegova čvrstina.
U sklopu školskih programa redovne nastave, ali i vannastavnih aktivnosti, potencira se na odgoju mladih ljudi i na širenju većeg broja pozitivnih ljudskih osobina.
U ovom tekstu spomenut ćemo samo neke od pozitivnih ljudskih osobina koje vrijedi njegovati i razvijati kako kod pojedinca tako i kod cijelokupne zajednice uopće.
Iskrenost je jedna od veoma bitnih osobina koju treba izgrađivati kod mladih ljudi i koju treba njegovati u svim životnim prilikama i situacijama. Pored iskrenosti bitno je njegovati osobinu pravednosti koja je temelj svakog zdravog i zrelog društva. Pravednost je osobina koju svako cijeni i svako priželjkuje da je vidi u zajednici u kojoj živi.
Dobrota i humanost također su osobine koje trebaju krasiti svakog zrelog i karakternog čovjeka. Onaj koji je human on je istovremeno i dobar čovjek. Bar bi tako trebalo biti. Uz dobrotu i humanost veoma bliska osobina je i darežljivost. Darežljivost je zaista plemenita osobina kojoj nema premca. I Bog i ljudi vole darežljiva čovjeka, onoga koji iskreno, s ljubavlju i s mjerom daje i potpomaže druge. Darežljivost je jako lijepa osobina koja svojom veličinom može zasjeniti mnoge druge ljudske osobine.
Blagost je također nešto što je pohvalno imati i što je rado viđeno kod ljudi. Mada veliki broj ljudskih bića nema pri sebi tu osobinu ona zbog toga ni u kojem slučaju neće izgubiti na značaju i neće se umanjiti njena vrijednost. Blagost imaju i njeguju posebni i odabrani ljudi. Zato osobinu blagosti trebamo izuzetno cijeniti kod svakog onoga kod koga je primjetimo.
Strpljivost je također značajna osobina koja može čovjeku mnogo dobra donijeti. Onaj ko zna biti strpljiv postigao je veliko dobro, jer poznata izreka kaže: ”Strpljen, spašen!”
Povjerenje je isto tako veoma bitna osobina koju ljudi cijene i ona je vrlo značajna u međusobnoj komunikaciji sa ljudima. U svim segmentima života ljudi vole da imaju čovjeka od povjerenja i svi hoće da to povjerenje bude istinsko, bezuslovno i trajno. Firme hoće povjerljive radnike, ali hoće i povjerljive partnere u poslu. Prijatelji hoće povjerljive prijatelje, članovi porodice međusobno porodično povjerenje, a rodbina i društvo povjerljive rođake i povjerljive sugrađane. Povjerenje se malo teže stiče, ali je ono neprocjenjivo blago ukoliko to povjerenje uistinu krasi ljude sa kojima sarađujemo, djelujemo i sa kojima živimo. Povjerenje nema cijenu i zato je veoma značajno i nezamjenjivo.
Ispunjavanje preuzetih obaveza u mnogome je bitna i značajna osobina koja se vezuje za ljudski karakter i koja razdvaja odgovorne i čestite ljude od lažljivaca i licemjera. Ispunjavanje preuzetih obaveza u etici je sveta stvar i nešto oko čega nema kompromisa. Onaj ko ispunjava preuzete obaveze smatra se karakternim i odgovornim, a onaj ko ih krši i neodgovorno se ponaša prema njima lažljivac je i osoba u koju društvo nema povjerenja. Bitno je navikavati djecu da od ranog djetinjstva izvršavaju svoje preuzete obaveze i svoje dužnosti i na to ih treba podsticati cijeli život, tj kasnije tokom njihovog odrastanja i uključivanja u odgovorne životne poslove zajednice.
Praštanje je svojstvo i osobina koju vjera posebno preporučuje i na šta nas podstiče. Praštati drugima srčano mogu samo veliki ljudi. U toku života doživljavamo različite neugodnosti i bivamo povrijeđeni od različitih ljudi u različitim situacijama. Zbog toga bivamo počesto puta ljuti, razočarani i osjećamo se iznevjereno. Da bi izašli iz tih stanja i svojoj duši dali potreban mir neophodno je da praštamo i da budemo milosrdni prema ljudima koji su se od nas ogriješili. Bog voli one koji praštaju, jer i On sam prašta Svojim stvorenjima. Svjesni smo da ne možemo tako lahko oprostiti neke stvari nekim ljudima, ali znajmo da time samo čeličimo svoju dušu i činom opraštanja uistinu postajemo veliki i posebni ljudi. Onaj koji se navikne praštati dat će svojoj duši mir i spokoj i osjećat će se smirenijim i sretnijim, jer, kako naprijed navedosmo: ”Samo veliki ljudi praštaju.” Zbog činjenice da smo činom praštanja postali ”veliki” i izrazito posebni trebamo biti ponosni na sebe i od Boga očekivati veliki stepen milosti i pomoći, jer On uistinu voli one koji praštaju. O tome nam govori i Njegova objava i podstiče nas na pomenuto praštanje.
I na samom kraju pomenut ćemo ljubaznost kao trajno dobro koje uistinu ima veliki uticaj na čovjeka i može svakom pojedincu koji posjeduje osobine ljubaznosti donijeti veliki ugled i veliki stepen i kod Boga i kod ljudi. Ljubaznost je osobina sa kojom na najljepši mogući način prilazimo svakom čovjeku, svakom živom biću i svakoj pojavi te s tom osobinom na sve one sa kojima se susrećemo prenosimo pozitivne vibracije i svojim lijepim odnosom širimo optimizam i pozitivnu energiju. Svako voli ljubaznog čovjeka i svako cijeni ljubaznost. Iz iskustva znamo da godinama pamtimo one osobe koje smo sasvim slučajno sreli a koji su nas iznenadili i zadivili svojom ljubaznošću mada to mi nismo možda očekivali. Ljubaznost pamtimo i kod znanih i kod neznanih. Osobe koje su prema nama bile ljubazne ne zaboravljamo lahko i momente susreta s njima dugo pamtimo.
S toga, budimo ljubazni, ali i razvijajmo i njegujmo i sve druge naprijed navedene ljudske osobine kako bi se svrstali u red dobrih, čestitih i posebnih ljudi. Onih koje možemo nazvati dobročiniteljima i pronositeljima moralnosti i ljudskosti.
Piše: Admir Iković