Zagrebački Večernji list pokušao je dokumentirati tezu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su zahvaljujući Hrvatskoj vojsci i akciji „Oluja“ oslobođeni veliki dijelovi BiH i da je prekinuta opsada Bihaća. No, list je prešutio činjenicu da je vojni i državni vrh Hrvatske sve vrijeme logistički opskrbljivao vojsku bosanskih Srba i tako je spašavala od izvjesnog poraza.
Večernjak piše da je bihaćka enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi. U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.
ZRAČNI MOST
List također tvrdi da su helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH, upravljale posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine. Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina. Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara, piše Večernji list.
List također piše da nema ukupne statistike zračnog mosta, no da je Armija BiH izradila tačnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim. Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u maju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH. Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada.
Večernjak navodi da u svojoj analizi predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.
DRUGA STRANA MEDALJE
Sve navedeno je prilično tačno ali postoji i druga strana medalje koja je manje blistava. Istina je da je hrvatski vojni i državi vrh povremeno dopuštao uz odgovarajuću proviziju dopremu oružja Armiji BiH, pa i 5. Korupusu Armije BiH, ali je također povijesna istina da je sve vrijeme rata logistički opsluživao i armadu Ratka Mladića!
Mnogi, ne samo u Hrvatskoj, uvjereni su da je najveća sramota Domovinskog rata bio Tuđmanov general Čermak koji je prema riječima Ante Kotromanovića prodavao naftu bosanskim Srbima. Hrvatska nafta koju je prodavao Čermak, pokretala je srpske tenkove, a ti tenkovi su držali Bihać u okruženju..
Bivši vojnik HV-a, Saša Radović iz Pule, svojevremeno je Državnom odvjetništvu RH podnio krivičnu prijavu protiv Ivana Čermaka zbog „pomaganja neprijatelju, podrivanja vojne i obrambene moći države, te zlouporabe položaja i ovlasti“.
– Kao dragovoljac Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine, glavni instruktor borbenih vještina Specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV, časnik za stegu i časnik SIS-a, smatram veleizdajom snabdijevanje srpskih tenkova hrvatskom naftom koji su ubijali moje suborce tijekom Domovinskog rata. Neosporna, notorna činjenica je da je kao glavni logističar HV Ivan Čermak najodgovornija osoba za te zločine, temeljem kojih je i stekao milijunske dobiti zlouporabljujući položaj i ovlasti, tvrdi Radović.
Saznanja o navedenom stekao je, kako kaže, na temelju službenih dokumenata i po nizu javnih objava koje nikada nisu demantirane, te na temelju razgovora s braniteljima. Nakon čvrstog uvjerenja da je spomenuti niz nedemantiranih javnih objava evidentan dokaz veleizdaje, podnio je kaznenu prijavu sa opsežnom dokumentacijom i svjedocima.
No tada je na čelu Državnog odvjetništva bio Mladen Bajić poznat po zaštiti državnih dužnosnika i sve je završilo u njegovoj ladici.
I brojni drugi hrvatski zvaničnici (Mesić, Manolić, Tus, Borković (Mali Jastreb), posvjedočili su da je vojni i drržavni vrh Hrvtske aktivno sudjelovao u vojnoj opskrbi snaga koje su se borile protiv Armije BiH.
SVJEDOČENJE MESIĆA
Primjerice, Stipe Mesić je na svjedočenju u Haagu 1997. godine o tome kazao slijedeće: “Preko Valentića sam znao da Abdić dobiva velike količine goriva od INA-e u Zagrebu. Abdić se borio protiv Armije BiH. Rekli su mi da tone goriva u cisternama odlaze na srpsku stranu. To nas je iznenadilo, jer smo se borili protiv Srba, a istodobno ih opskrbljivali gorivom.
Nedvojeno je utvrđeno da su konvoji cisterni hrvatske nafte kretali su iz Splita i Ploča na pobunjeničke teritorije gdje je distribuciju kontrolirao ratni zločinac, general Manojlo Milovanović. O tome najbolji opis daje Globus 13. septembra 2007. godine: “Nafta je dolazila tankerima u Sjevernu luku pa se u INA-inu terminalu prekrcavala u kamione, koje su vozili na ruti Split-Livno-Banja Luka, s tim da su u Livnu skidali hrvatske tablice i stavljali srpske, da se ne gubi vrijeme s formalnostima i carinom”. To je bila “zapadna ruta”, a “istočna ruta” išla je pravcem Split-Čapljina-Trebinje (tablice su se mijenjale u Čapljini), odakle se gorivo distribuiralo u Crnu Goru i Srbiju. Ukupna vrijednost šverca? Milijarde dolara – oko pet isisano je samo iz srpske ekonomije u doba dok se na ulicama Beograda iz kanistara prodavala litra za pet maraka.
U maju 2005. u emisiji Radio Slobodne Europe o ulozi Fikreta Abdića u ratu u BiH i tadašnjoj hrvatskoj politici prema BiH je kazano: … preko Abdića se vršila i velika trgovina prije svega naftom, tako da je ta nafta djelomično bila isporučivana i pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i Srbima u BiH. Ispada da su Hrvati uz znanje političkog vrha, isporukama nafte pokretali ratni stroj onih koji su s njima ratovali. O manipulacijama ili bolje rečeno švercu s naftom i oružjem u Hrvatskoj opisuje se i u trilogiji „U ime države” slovenskih istraživačkih novinara Blaža Zgage i Mateja Šurca.
O rasprostranjem švercu na prostoru Cazinske krajine svjedoči i stenogram sa sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, koja je pod predsjedanjem Franje Tuđmana održana 19. septembra 1993. godine u Uredu predsjednika RH.
Stenogram
Franjo Tuđman: U svezi sa ovakvom situacijom oko Bosne, nama je važno da razvijemo odnose, i zato sam pozvao ovdje – a tu je i Čermak, imao sam i razgovore prekjučer sa Abdićem da, znači, u Bihaćko-cazinsku krajinu, znači, ekonomski, i u svakom drugom pogledu sasvim držimo na svojoj strani….Zbog toga bi bilo važno da sve što ide u Cazinsku krajinu, bihaćku, a ide preko ljudi, koji su Fikretovi. (Upadica: Da ima samo jedan kanal.)
Ivan Čermak: Kao što je rekao gospodin Valentić, 95 posto i više ide preko Fikreta Abdića. Samo se događa jedna druga stvar – da se stvaraju velike zalihe. Mi smo radili analizu roba, koja je išla sada dolje u zadnje vrijeme za Cazinsku krajinu, i došli smo do zaključaka, da po pojedinim strukturama robe, ako u Cazinskoj krajini ima 250 tisuća stanovnika, u ovih šest mjeseci robe po pojedinim je poslano, kao da ima za pet, šest milijuna.
Franjo Tuđman: Ma, prodaje on, da.
Ivan Čermak: Znam ja da on prodaje, znam, i ide na drugu stranu itd. Ali, ja se slažem da bi trebalo ići samo jednim kanalom, i to prema njemu, da bi on mogao to imati dolje manje-više sve pod kontrolom.
Franjo Tuđman: On je igrač, on je i sa jugoarmijom, i sa Srbima i s nama i sa svima, ali je on ipak došao do spoznaje da taj svoj može graditi i svoje poslove sa Zagrebom, sa Karlovcem, sa Rijekom i zbog toga je sada s nama. Prema tome, nemojmo, ako bi mu Srbi ponudili da bi imao bolje uvjete, prema tome…
Hrvoje Šarinić: Samo suradnjom sa svima je mogao i opstati.
slobodna bosna