Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Učenjaci su na zemlji poput zvijezda na nebu, oni zbunjenima i izgubljenima pokazuju put u tmini, i potreba ljudi za njima veća je od potrebe za hranom i pićem.”
Stoga nas Kur’an i Sunnet upozoravaju i podstiču da slijedimo istinske i iskrene islamske učenjake i reformatore te da slijedimo stazu kojom su oni hodili, a koja je osvijetljena svjetlom Allahove Objave.
Postoji povijesna veza i most koji nas povezuje s našim dobrim prethodnicima i Allahovim poslanicima, i sa onima koji su slijedili njihov put, kao što je došlo u ajetu: ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihovu Pravi put.” (El-En’am, 89.-90.)
Muslimani su jedan ummet čija je sadašnjost povezana sa prošlošću, a njegov početak sa njegovim krajem. Zatim se ova veza proteže i na Ahiret ako budemo slijedili taj put, kao što je došlo u ajetu: ”Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!” (En-Nisa’, 69.)
Mnogi islamski učenjaci ostavili su iza sebe mnogobrojna djela, savjete i izreke koje su imale veliku ulogu u pozivanju u Allahovu vjeru i odgoju muslimanskih generacija. U nastavku donosimo neke od njihovih izreka koje nam mogu biti od velike koristi u vlastitom odgoju, kao i u odgoju naših porodica i mladih naraštaja.
Iskrenost i bogobojaznost
Nezamislivo je da se stazom Allahovih poslanika može ići bez iskrenosti, stoga su svi islamski učenjaci posebnu pažnju posvetili iskrenosti u vjerovanju i djelovanju, jer je iskrenost mjerilo našeg imana i našeg odnosa prema Allahu, dželle šanuhu.
Sufjan es-Sevri, rekao je: ”Riječi nisu ispravne bez djela, djela nisu ispravna bez nijeta ili namjere, a riječi, djela i nijet nisu ispravni ako nisu u skladu sa Sunnetom.”
Ibrahim ibn Edhem, veli: ”Ne može se smatrati istinski bogobojaznim i iskrenim prema Allahu, onaj ko voli da ljudi spominju njegova dobra djela.”
Haris el-Muhasibi, rekao je: ”Bogobojaznost (et-takva) je prvi stepen ili prva stanica pobožnjaka na putu ka Allahu. Bogobojaznošću se spoznaje i najuzvišeniji stepen i njome se čiste djela, jer Allah od nas neće primiti osim onog djela koje je učinjeno isključivo u ime Njega.”
Odgoj duše i vršenje samoobračuna
Među pitanjima koja su puno zaokupljala islamske učenjake i istinske pobožnjake, svakako je i odgoj duše i rad na onome što će je popraviti i očistiti, i bili su vrlo oprezni u pogledu toga da se strast ne ušulja u njihove duše i da ih ne zaprlja i ne odvede na stranputicu, svjesni Allahovih riječi: ”Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 9.-10.)
Ibrahim ibn Edhem, rekao je: ”Na ovome svijetu nisam doživio ništa opasnije za mene od moje duše; jednom je protiv mene, a jednom je za mene. A što se tiče mojih hirova, Allaha mi, tražio sam pomoć od Allaha protiv njih i On mi je pomogao.”
Prenosi se da je Sulejman ed-Darani, rekao: ”Ko se ne brine o svojoj duši, njegova strast će ga brzo odvesti u propast. Gorčina bogobojaznosti danas, slast je i užitak sutra na Sudnjem danu. Pravi stradalnik je onaj ko strada na kraju putovanja kad je već bio na domak svoje kuće, a pravi gubitnik je onaj ko se ljudima pokazuje i predstavlja svojim najboljim djelima, a Onome Koji mu je bliži od vratne žile kucavice pokazuje se i predstavlja svojim najružnijim djelima.”
Hasan el-Basri, rekao je: ”Čovjek će biti neprestano u dobru sve dok bude samom sebi vazio i dok samoobračun bude njegova preokupacija.”
Znanje i djelo
Istinski islamski učenjaci nisu tragali za znanjem zbog samog znanja, već zbog toga što su bili svjesni da je znanje put do dobrog djela i da je cilj znanja djelo. Također su shvatili da se s povećanjem znanja povećava i odgovornost.
Upitan je Ibrahim ibn Edhem: ”Zašto se intenzivnije ne baviš sakupljanjem i proučavanjem hadisa?” Rekao je: “Ja nisam ostavio sakupljanje hadisa zbog toga što nemam potrebe za tim, već zbog toga što sam sakupio i naučio dovoljno hadisa, pa sad želim da ih primijenim u praksi.”
Sufjan es-Sevri, govorio je: ”Dragi brate, traži znanje da bi radio po njemu, a nemoj tražiti znanje da bi se pokazivao i hvalisao među učenjacima, niti da bi raspravljao sa bestidnicima i neznalicama, niti da bi jeo imetak bogataša i da bi iskorištavao siromahe, jer, znanje po kojem radiš je u tvoju korist, a znanje po kojem ne radiš je protiv tebe.”
Omer ibn Abdul-Aziz, rekao je: “Ko radi bez znanja, više će pokvariti nego popraviti, a čije riječi ne prate djela, kod njega se neće povećati ništa osim grijeha.”
Prenosi se da je Hasan el-Basri rekao: ”Ne budi od onih koji skupljaju znanje učenjaka i mudraca, a čine djela glupaka i neznalica.”
Islamski učenjaci su upozoravali na veliku ulogu učenjaka u društvu i na veliki emanet i teret koji im je povjeren u reformi društva, pa su stalno upozoravali na bolesti koje bi mogle pogoditi njihova srca i dovesti do njihovog odstupanja, a među najopasnijim bolestima koje napadaju učenjake jesu: ljubav prema dunjaluku i težnja za bliskošću s vladarima.
U tom smislu su i riječi imama Sufjana es-Sevrija: ”Islamski učenjak je doktor vjere, a dirhemi i dinari su bolest vjere, pa ako ljekar oboli od te bolesti, kada će liječiti druge?”
A imam Šafija, rekao je: ”Ugled učenjakâ je bogobojaznost, njihova harizmatičnost i šarm je lijep ahlak, a ljepota plemenitost duše.”
Seleme ibn Dinar, rekao je: ”Zapamtili smo vrijeme kada su emiri, veziri i sultani (halife) dolazili pred vrata islamskih učenjaka i izgledali su pred njihovim vratima kao robovi, a onda je došlo vrijeme kada smo gledali islamske pravnike, alime i pobožnjake kako stoje pred vratima emira, vezira i bogataša. Kada su ovi vidjeli kako se islamski učenjaci ponašaju, počeli su ih prezirati i govorili su: ‘Da nije ono što je u našim rukama bolje od onoga što je u njihovim rukama, oni se ne bi tako odnosili prema nama.”’