Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Vođa globalnog cionističkog pokreta, Theodor Herzl, uspio je dobiti evropsku podršku za jevrejsko pitanje od Njemačke, Britanije i Francuske, i uspio je izdejstvovati pritisak tih zemalja na osmansku državu u pripremi za sastanak sa sultanom Abdul-Hamidom kako bi mu iznio zahtjev o predaji Palestine Jevrejima.
U to vrijeme Osmansko carstvo je patilo od višestrukih finansijskih problema. Ekonomski uvjeti u zemlji bili su iznimno loši, tako da su evropske države nametnule evropsku financijsku misiju u osmanskoj Turskoj da nadzire njihove ekonomske uvjete kako bi osigurale svoje dugove, što je Abdul Hamida II natjeralo da traži rješenje i izlaz iz ove situacije.
Ova pukotina u Osmanskom carstvu bila je jedini put koji je omogućavao Herzlu da utječe na politiku Abdul-Hamida II prema Jevrejima. S tim u vezi, Herzl je u svojim memoarima napisao: ”Moramo potrošiti dvadeset miliona turskih lira da bismo izvršili reformu finansijskih prilika u Turskoj. Od toga su dva miliona cijena za Palestinu, a ostatak je oslobađanje osmanske Turske isplaćivanjem njezinih dugova i pripremanjem terena da se riješi evropske misije. Nakon toga ćemo finansijski pomoći sultana sa novim kreditima koliko god bude želio.” (dr. Ahmed Nouri al-Naimi, El-Jehud ved-devletu el-‘Usmanijje (Jevreji i Osmanska carevina), str. 116.)
Herzl je imao opsežne kontakte sa zvaničnicima u Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Italiji i Engleskoj, a svrha tih kontakata bila je uspostava dijaloga s Abdul-Hamidom II. O tome je Herzl, rekao: ”Ako dobijemo Palestinu, puno ćemo platiti Turskoj ili ćemo im dati mnogo poklona kako bi posredovala za nas, a zauzvrat smo spremni riješiti financijsku situaciju Turske, te uzeti zemlje koje sultan posjeduje u okviru građanskog zakona, iako možda ne postoji razlika između kraljevske (sultanske) vlasti i privatnog vlasništva.” (El-Jehud ved-devletu el-‘Usmanijje, str. 117.)
Herzl je posjetio Istanbul u junu 1896. godine, a u toj posjeti ga je pratio Philipp Newlinski (1841.-1899.). Newlinski je austrijski novinar i diplomatski agent cionističkog vođe Theodora Herzla u Carigradu i balkanskim zemljama. Radio je u političkoj administraciji austrijske ambasade u Istanbulu i postao prijatelj sultana Abdul-Hamida, i kao rezultat toga, Newlinski je Herzlove stavove prenio u palaču Yildiz. Između Newlinskog i sultana Abdul-Hamida vođen je razgovor u kojem mu je sultan rekao: ”Mogu li se Židovi naseliti negdje drugo mimo Palestine?” Newlinski je odgovorio: ”Palestina je prva kolijevka Židova, pa stoga Židovi imaju želju da se vrate u nju.” Sultan Abdul-Hamid, rekao je: ”Palestina se ne smatra kolijevkom samo za Židove, već se smatra kolijevkom svih ostalih nebeskih religija.” Na to je Newlinski rekao: “U slučaju da Židovi ne vrate Palestinu, jednostavno će pokušati otići u Argentinu.” ( El-Jehud ved-devletu el-‘Usmanijje, str. 120.)
Sultan Abdul-Hamid poslao je Herzlu pismo preko njegovog prijatelja Newlinskog, u kojem je, između ostalog, napisao: ”Savjetujem tvom prijatelju Herzlu da ne poduzima nove korake po ovom pitanju, jer se ja ne mogu odreći ni centimetra Svete zemlje. To nije moje, već narodno vlasništvo. Moji preci su se borili za ovu zemlju i zalijevali je svojom krvlju. Neka Jevreji zadrže svoje milione, jer ako se moja zemlja pocijepa i raskomada, možda Palestinu dobiju besplatno. Međutim, prije toga se mora desiti komadanje našeg tijela, a ja ne pristajem na seciranje moga tijela dok sam još živ.”
Nakon neuspjeha Herzlovih napora preko Newlinskog, Herzl je otišao u palaču njemačkog cara Wilhelm II, jer je Wilhelm II bio jedini saveznik Osmanlija u Evropi, ali njegovi napori nisu okrunjeni uspjehom.
U svojoj knjizi I’lanul-hurrijjeti ve sultan Abdul-Hamid II, turski historičar, Nizamuddin Nazif, veli: ”Kada je odbacio zahtjev jevrejske delegacije da dobiju svoju državu, odnosno kada je Herzl bio razočaran u svom nastojanju, neprijateljstvo protiv palače Yildiz se pojačalo, a to je Abdul-Hamid i očekivao, jer su Židovi ljudi koji su usavršili organizirani rad i djelovanje. Oni imaju brojne moći koje jamče uspjeh u njihovim naporima, jer im je na raspolaganju ogroman novac i oni kontroliraju najvažnije međunarodne trgovinske odnose, a evropski printani mediji bili su u njihovim rukama, pa su mogli izazvati i pokrenuti oluje prema javnom mnijenju kakve su htjeli i kad god su to htjeli.” (Muhamed Orhan, Sultan Abdul-Hamid, hajatuhu ve ahdasu ahdihi, str. 281.)
Zatim je dodao: ”Prvo su započeli mobiliziranjem međunarodne štampe, a zatim su počeli ujedinjavati neprijatelje Abdul-Hamida koji su odrasli u tom mješovitom osmanskom društvu. Otkrivamo da su pristalice uvjetovanja bile organizirane i agresivne, iako su do tada bili raštrkani i radili su bez reda i bez koordinacije. Očito je da nije bilo teško ujediniti neprijatelje Abdul-Hamida, koji su odrasli u tom mješovitom osmanskom društvu. Najveći talijanski mason preuzeo je na sebe ovaj zadatak ujedinjenja i koordinacije, jer je to bio najbliži masonski centar Osmanskom carstvu. Talijanski masonski forumi i klubovi, posebno klub koji se zvao ”Macedonia Risotta” u Solunu, odigrali su zapaženu ulogu …” (Sultan Abdul-Hamid, hajatuhu ve ahdasu ahdihi, str. 282.)
Suočen s ovim neuspjehom, Herzl je odlučio upotrijebiti druga sredstva kako bi pridobio Abdul-Hamida II, jer je preko Newlinskog ponudio svoju uslugu u slučaju Armenije, i s tim u vezi Herzl kaže: ”Sultan me zamolio da mu učinim uslugu, koja će utjecati na evropske medije kako bi ovi govorili o armenskom pitanju u manje neprijateljskom tonu prema Turcima. Odmah sam obavijestio Newlinskog da sam spreman preuzeti ovaj zadatak, ali sam morao imati potpuni uvid u situaciju u Jermeniji, kao i o tome ko su ljudi u Londonu koje moram uvjeriti u ono što žele i koje novine moramo pridobiti na našu stranu, itd.”
Na toj osnovi cionistička diplomatija aktivno je radila da nagovori Armence da odustanu od svoje revolicuje. Kao rezultat toga, Herzl je kontaktirao Salisbury i britanske zvaničnike kako bi ih iskoristili za pritisak na Armence, a Jevreji su, po istom pitanju, bili aktivni i u drugim evropskim gradovima i državama poput Francuske. Međutim, Herzlova diplomatija nije uspjela zbog nedostatka entuzijazma u Britaniji. Jer to je značilo podržavanje Abdul-Hamidove politike, što bi dovelo do podsticanja britanskog javnog mnijenja protiv vlade.
Herzl je pokušao da se sretne sa sultanom Abdul-Hamidom II, posebno tokom druge posjete cara Wilhelma II Carigradu, ali službenici palače Yildiz spriječili su ga u tome. Herzl je nastavio kontinuirane napore sve dok njegovi napori nisu urodili plodom, nakon dvije godine (1899.-1901.) izravnog kontakta sa visokim zvaničnicima palače Yildiz, poslije čega se susreo sa sultanom Abdul-Hamidom i razgovarao s njim puna dva sata.
Herzl je predložio sultanu Abdul-Hamidu da bogate jevrejske banke u Evropi pomognu osmanskoj državi u zamjenu za dozvolu naseljavanja Jevreja u Palestini. Osim toga, uvjeravao je Abdul-Hamida da će ublažiti javni dug osmanske države, od 1881. godine, obećavši da će svoje razgovore sa sultanom Abdul-Hamidom držati u tajnosti.
Tokom svog razgovora s Herzlom, sultan Abdul-Hamid je više slušao nego što je govorio. On je radije govor prepustio Herzlu da bi ga podstakao da govori o svim idejama, projektima i zahtjevima koje je imao u glavi. To je Herzla navelo da vjeruje da je uspio u svojoj misiji, ali je na kraju shvatio da nije uspio sa sultanom Abdul-Hamidom i da je s njim hodao slijepom ulicom.
U stvari, sultan Abdul-Hamid je smatrao da je nužno spriječiti preseljavanje Jevreja u Palestinu, kako bi arapski element zadržao svoju prirodnu superiornost. S tim u vezi, on je rekao: ”…. Ali mi imamo dovoljan broj Židova, i ako želimo da arapski element ostane nadmoćan, moramo odbaciti ideju naseljavanja jevrejskih migranata u Palestinu, u suprotnom, ako Židovi nasele Palestinu, oni će ovladati svim njezinim resursima u kratkom vremenu. Na taj način mi bismo našu braću po vjeri osudili na sigurnu smrt.”
Uprkos neuspjehu Herzlovih napora sa sultanom Abdul-Hamidom, Herzl je napisao: ”Palestina se morao prisvajati postepeno preko Jevreja, bez potrebe za nasiljem. Pokušat ćemo poticati siromašno domicilno stanovništvo da migriraju u susjedne zemlje osiguravajući im tamo radna mjesta, a zabranjujući njihovo zaposlenje u našoj zemlji. Prisvajanje zemlje dogodit će se putem tajnih agenata jevrejske kompanije, koji će potom zemlju prodavati Jevrejima. Pored toga, jevrejska kompanija nadgledat će trgovinu nekretninama i ograničiti njihovu prodaju samo na Jevreje.”
Herzl je, također, napisao: ”Priznajem, u svjetlu mog razgovora sa sultanom Abdul-Hamidom II, da od Turske možemo imati koristi samo ako se promijeni njena politička situacija, ili guranjem Turske u ratove u kojima će biti poražena ili pak njenim guranjem u međunarodne probleme, ili na oba načina istovremeno.”
Abdul-Hamid je dobro znao ciljeve cionizma, pa je u svojim političkim memoarima zapisao: ”Vođa cionista Herzl neće me moći uvjeriti u svoje ideje. On može reći: ‘Židovski problem bit će riješen onda kad Židov bude mogao svojim rukama upravljati svojim plugom.’ On je iskren u svom mišljenju da on želi osigurati zemlju za svoju braću Jevreje, ali zaboravlja da inteligencija nije dovoljna za rješavanje svih problema. Cionisti neće biti zadovoljni bavljenjem poljoprivrednim radovima u Palestini, već žele stvari kao što je formiranje vlade i izbor predstavnika. Svjestan sam njihovih ambicija, ali Židovi su vrlo površni i naivni ako misle da ću ja prihvatiti njihove pokušaje. Kako god cijenim služenje naših jevrejskih podanika Visokoj porti, tako isto proturječim njihovim težnjama i njihovim ambicijama u Palestini.”
A za Kuds (Jeruzalem) sultan Abdul-Hamid kaže: ”Zašto da ostavljamo Kuds? To je naša zemlja u svakom vremenu i tako će i ostati. Jer je to jedan od naših svetih gradova i smješten je u islamskoj zemlji. Kuds mora ostati naš.” (Muhamed Harb, El-‘Usmanijjun vet-tarih vel-hadara, str. 57.)
Prijevod i obrada video inserta: Ammar Veladžić