U 6 sati, 14. februara 1971. godine Ibrahim Ljubuškić iz Nemile kod Zenice dobio je poziv da se voz, koji se nalazio na pruzi na kojoj je on bio pomoćnik nadzornika, zapalio u tunelu Vranduk dugom 1 532 metra, nekoliko kilometara od njegove kuće. Tog dana zapalila se lokomotiva na lokalnom vozu 820 koji je saobraćao na relaciji Žepče – Zenica. Posljedice su bile stravične – stradala su 33 putnika, dok ih je 117 teže ili lakše povrijeđeno. “Končareva” dizelska lokomotiva, u kojoj je bilo dvije tone goriva, zapalila se svega 300 metara prije nego što će izaći iz tune, vukući za sobom devet putničkih vagona.
Reklama
“Sreća u nesreći da je bila nedjelja. Tim vozom je u Zenicu svakog jutra dolazilo najmanje 1 500 radnika i đaka. Ne mogu ni zamisliti koliko bi bilo mrtvih. Tog dana u Zenici su rano išli samo oni koji su radili u smjenama. Moj šef i ja stigli smo pred tunel, ubrzo su stigle ‘dregger’ spasilačke čete iz rudnika i Željezare, desetine kola Hitne pomoći, tadašnje milicije”, navodi Ljubuškić.
Kako je bilo jutro većina putnika je bila u dubokom snu, tako da brojni nisu na vrijeme reagovali. Štaviše, kondukter koji je upozoravao ljude da je došlo do izražaja govoreći kako se mora nazad, jer se zbog požara u lokomotivi naprijed nije moglo, bio je izignorisan od određenih ljudi koji su govorili da će na mjesto nesreće doći druga lokomotiva koja će ih izvući. Druga, većinska, grupa ljudi se uspaničila i počela bježati što je, obzirom na usku stazu u vozu, bilo kobno za stradale putnike. Oni koji su se spašavali morali su skoro 1 200 metara ići kroz neosvjetljeni tunel prema Nemili. Da stvar bude gora, zračna struja nosila je dim i plinove upravo ka Nemili, dodatno otežavajući evakuaciju.
Izvlačenje preživjelih trajalo je do podne, a mrtvih, ugušenih i izgorjelih do jutarnjih sati narednog dana. Naredna tri dana specijalne ekipe su hladile tune, te izvlačile kostur lokomotive i izgorjele kompozicije voza. O kakvom se požaru radilo svjedoči podatak da su se željezničke šine od toplote savile do plafona tunela Vranduk, dok su se tri vagona prevrnula. U tunelu su bile čak vidljive i rupe koje su žrtve u očaju i nemogućnosti da izađu kopale. Među stradalim našlo se 15 radnika zeničke “Željezare”, nekoliko rudara, dok su ostali bili iz Poslovnog sistema RMK i učenici. Iza poginulih je ostalo 150 djece.
Jedan od preživjelih, Osman Hamzić komentarišući događaj navodi: “Izašao sa za kondukterom Bogdanom Mitorvićem iz Kovanića. Kako sam stao na tucanik, dezorijentirao sam se u potpunom mraku. Do izlaza iz tunela triput sam padao. Snagu mi je davalo dovikivanje ljudi s vana ‘izdržite, još malo do izlaza’. Nekoliko puta se događalo da ljudi poslije pada ustanu i krenu nazad. Trebalo je prevaliti više od kilometra u potpunom mraku.”
Jedna od osoba koja se nalazila u vozu a pri izvlačenju se dobrovoljno priključila spasiocima bio je i Mirnes, tada dvadesetpetogodišnjak: “Rekli su da je problem s lokomotivom i mi, ko omladina, odmah van. Nekako smo se dokopali kraja, zgulili ruke, ali izašli. Došli smo do motela u Nemiloj, pili smo čaj da se zagrijemo kada smo na radiju čuli da je izgorio voz. Rekao sam jaranu – pa to je naš voz. Odmah smo se vratili da pružimo pomoć ostalima, a stigli su policija i Hitna pomoć”.
Tog jutra porodicama je telegram uputio predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a desetine tadašnjih zvaničnika došle su u Zenicu, da prisustvuju komemoraciji i ispraćaju tijela održanoj pred tadašnjim Domom kulture. U odboru za sahranu i na komemoraciji su bili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisul ulema Sulejman efendija Kemura, Hamdira Pozderac, zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić.
bosnae.info