Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je emevijski halifa Sulejman ibn Abdul-Melik obavio hadž sa ostalim muslimanima, 97. godine po Hidžri, pa je prvo svratio u Medinu i u njoj odsjeo tri dana. Zatim je pitao ima li u Medini ijedan musliman koji je zapamtio neke od ashaba da nam priča o njima. Rečeno mu je da ima čovjek koji se zove Ebu Hazim (Seleme ibn Dinar el-Mahzumi, umro 140.h.g.), pa je halifa poslao po njega. Kada je Ebu Hazim ušao kod Sulejmana ibn Abdul-Melika, halifa mu je rekao: ”Kakva je to grubost i antipatija, Ebu Hazime?”
Ebu Hazim: ”A kakvu to grubost i antipatiju vidiš kod mene?”
Halifa Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Stanovnici Medine su došli da me posjete, osim tebe.”
Ebu Hazim: ”Vođo pravovjernih, o kakvoj se posjeti može govoriti bez prethodnog poznanstva? Tako mi Allaha, ja te prije nisam upoznao niti sam te vidio, pa da tražim ispriku.”
Tada se halifa Sulejman ibn Abdul-Melik okrenuo prema imamu Ez-Zuhriju i rekao: ”Šejh je u pravu, ja sam pogriješio.”
Onda je upitao Ebu Hazima: ”O Ebu Hazime, zašto mrzimo smrt?”
Ebu Hazim odgovori: ”Zato što ste porušili vaš Ahiret, a gradili dunjaluk, pa mrzite da napustite izgrađeno i odete u porušeno.”
Halifa: ”U pravu si! A kako će izgledati naš povratak Allahu, sutra?”
Ebu Hazim: ”Što se tiče dobročinitelja njihov povratak i susret sa Allahom, bit će kao povratak čovjeka svojoj kući nakon što je dugo bio odsutan. A što se tiče grješnika, primjer njihovog povratka Allahu je kao primjer odbjeglog roba koji se vraća svome gospodaru.”
Tada je halifa zaplakao i rekao: ”Teško meni, da mi je znati šta će me sresti i snaći kod Allaha!”
Ebu Hazim: ”Vođo pravovjernih, izloži svoja djela pred Kur’an i znat ćeš.”
Halifa: ”A gdje ću ih naći?”
Ebu Hazim: ”Čestiti će sigurno u Džennet, a grješnici sigurno u Džehennem.” (El-Infitar, 13.-14.)
Halifa Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Ebu Hazime, koji ljudi su najbolji?”
Ebu Hazim: ”Oni koji su čestiti i bogobojazni.”
Halifa: ”A koje djelo je najbolje?”
Ebu Hazim: ”Izvršavanje farzova, a ostavljanje zabrana (harama).”
Halifa: ”Koja dova se najprije uslišava?”
Ebu Hazim: ”Dova dobročinitelja (vjernika) za dobročinitelja (vjernika).”
Halifa: ”Koja sadaka je nabolja?”
Ebu Hazim: ”Sadaka koju ne prati prigovor ni vrijeđanje.”
Halifa: ”Koji govor je najpravedniji?”
Ebu Hazim: ”Reći istinu pred onim koga se bojiš i od koga se nadaš (nagradi, oprostu i sl.).”
Halifa: ”Koji čovjek je najveća budala?”
Ebu Hazim: ”Čovjek koji se ponizi zbog hira i strasti drugog čovjeka, pa tako proda svoj Ahiret za tuđi dunjaluk.”
Halifa: ”Istinu si rekao! Šta kažeš za naše stanje (tj. za vladavinu Emevija i odnos prema podanicima)?”
Ebu Hazim: ”Ja bih zaobišao odgovor na to pitanje.”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Ne! Želim čuti tvoj savjet!”
Ebu Hazim: ”Tvoji preci su pokorili ljude i silom uzeli vlast bez savjetovanja sa muslimanima i bez njihovog pristanka (zadovoljstva), tako da su poubijali mnogo muslimana. Da si mogao čuti šta su rekli i šta im je rečeno.”
U tom trenutku halifa Sulejman ibn Abdul-Melik se onesvijestio, pa je jedan musliman iz njegove svite rekao: ”Ružno je to što si rekao, Ebu Hazime.”
Ebu Hazim mu je odgovorio: ”Lažeš, Allahov neprijatelju! Allah je uzeo ugovor od uleme da će ljudima prenosti i objašnjavati istinu i da neće ništa tajiti.”
Kada se halifa Sulejman ibn Abdul-Melik osvijestio, upitao je Ebu Hazima: ”Kako da popravimo i unaprijedimo stanje kod ljudi?”
Ebu Hazim: ”Ostavi oholost i taštinu, drži se čestitosti i čovječnosti i ravnopravno dijeli.”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Možeš li ostati izvjesno vrijeme sa nama, pa da se okoristimo druženjem s tobom i da se ti od nas okoristiš?”
Ebu Hazim: ”Utječem se Allahu od toga!”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Zašto?”
Ebu Hazim: ”Bojim se da ne osjetim imalo naklonosti prema vama vladarima, pa da me onda Allah dvostruko kazni i na dunjaluku i na Ahiretu.”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Iznesi mi svoje potrebe.”
Ebu Hazim: ”Možeš li me spasiti Džehennema i uvesti me u Džennet?”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Nije to u mojoj moći.”
Ebu Hazim: ”Ja nemam druge ptrebe.”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Uputi dovu za mene, Ebu Hazime!”
Ebu Hazim: ”Allahu dragi, ako je Sulejman ibn Abdul-Melik Tvoj iskreni rob, olakšaj mu i podari dobro i na ovome i na budućem svijetu. A ako je Sulejman Tvoj neprijatelj, onda ga uputi onome što Ti voliš i sa čime si zadovoljan!”
Sulejman ibn Abdul-Melik: ”Oporuči mi nešto, Ebu Hazime?”
Ebu Hazim: ”Oporučujem ti da veličaš Allaha i ne dozvoli da te Allah vidi da činiš ono što je On zabranio, niti da te vidi da ne činiš ono što je On naredio.”
Nakon toga, Ebu Hazim je ustao i otišao. Onda mu je halifa poslao sto zlatnika i napisao mu da ih slobodno potroši za svoje potrebe, a on će mu poslati još novca kad mu zatreba.
Ebu Hazim mu je odgovorio: ”Vođo pravovjernih, utječem se Allahu od toga da su tvoja pitanja upućena meni bila šala, a da su moji odgovori na njih bili ništavni i bezvrijedni. Ako si mi poslao ovih sto zlatnika kao uslugu i nagradu za ono što sam ti rekao, u tom slučaju, ja smatram da mi je lešina i svinjsko meso halalnije od ovoga što si mi poslao. A ako si mi poslao sto zlatnika jer je to moje pravo, onda moraš i ostalim ljudima ravnopravno podijeliti po sto zlatnika, u suprotnom, ja nemam potrebe za ovim zlatnicima.”
Ljudi iz halifine svite upitali su Sulejmana ibn Abdul-Melika: ”Da li bi volio da su svi ljudi poput Ebu Hazima?” ”Ne”, odgovorio je.
Ebu Hazim mu je rekao: ”Vođo pravovjernih, Benu Izraelćani su bili na pravom putu sve dok su njihovi vladari dolazili kod njihovih učenjaka (uleme) zbog potrebe za vjerskim znanjem koje su imali. Kada su to vidjeli oni najprezreniji iz njihovog naroda, počeli su se baviti vjerskom naukom kako bi zadobili pažnju vladara, pa vladari više nisu osjećali potrebu za učenjacima i ulemom. Da su se učenjaci sustegli od onoga što je kod vladara, vladari bi sigurno bili željni njihovog znanja, ali su učenjaci željeli naklonost vladara i bogatstvo koje posjeduju, pa su pali u njihovim očima.”
saff