Tek nekoliko povratnika živi tu. Neki dođu na vikend, ali to nije ni blizu kako je bilo prije.
Nekada je ovdje bilo 33 domaćinstva. Niko nije imao ispod troje djece. Bilo je mnogo mještana i svi su radili. Selo je bilo naseljeno rudarima, neko je bio zaposlen u preduzeću Drina. Osim toga, ljudi su se bavili stočarstvom i poljoprivredom.
Kako priča Halilović Mejra, sve što bi posijali uspjevalo bi im.
- Brašno nikad nismo morali kupiti. Pšenica nam je samo tako uspijevala. Radili smo mašinama sve. Bili su i mlinovi. Tri prodavnice bile u selu, ali smo kupovali samo najosnovnije. Imala sam po tri krave, teladi, ovce, uvijek po dva konja sam imala. Ne bi nikad tražila Saraj’va da idem odavde, da sam mogla. Autobus je dolazio pet puta dnevno, gdje god hoćeš da ideš, nema problema – prisjeća se ona.
Ona je imala je četvero djece od kojeg joj je dvoje poginulo. Osim toga poginuo joj je muž, četiri brata, sestrić…
Mejra pomaže svom sinu koji gradi kuću. Kaže da joj je drago pripomoći sinu pa koliko god a i sretna je što je na svom ognjištu.
- Napravili smo kuću i pred samo useljenje desio se nesretni rat i srušili su je do temelja. Valjda će od sada narod biti pametniji – kaže Mejra.
Dimniće često posjeti i Mina Ibrahimović, koja živi u Živinicama.
Ona je u ratu ostala bez supruga Sadika i bez sinova. U selu je, priča ona, bilo najljepše živjeti.
- Jeste da je bio teret, radili smo, sijali, stoka bila, ljudi po preduzeću, žene ostanu same. Danas jednoj, sutra drugoj kopamo, radimo, kupimo sjeno. Ali da smo se barem ovdje vratili. Ja imam želju i otvoreno srce. Ovo je moje. Moje tamo nije. Ja sam ono kupila samo da preživim. Gonila me nužda i nevolja, ali ovo je moje. Treba svako da se vrati – kaže Mina.
Ono zbog čega se najviše vraća je to što kada god je ovdje sanja muža i sinove. Kako kaže, osjeća da je sa njima.
- Kad odem tamo, u Živinice, nikako ne mogu da ih usnijem. Mene moj Said zove ispred kuće, lijepo me zove mama. Sanjam mog Sadika. Mog sina Samira sanjam tamo kod hambara, teksas jakna na njemu i bijele farmerice, očešljao se… Njih sam izgubila tih ružnih godina koje nisam mogla zamisliti da će ikada doći i da ćemo ostati bez svoje djece, ali Allah je dao nekakvo strpljenje i sabur da opet nikome ne mislimo zlo. Samo ako je neko majka, nije bitno jel srpska, hrvatska ili bosanska, ona je majka, ona žali svoje dijete, ona ga je sa srca skinula – priča Mina sa suzama u očima.
Video pogledajte i OVDJE.
(Nermina Hasić)