<

Lov – zabava u kojoj se ubija(š)

Piše: Amir Durmić

Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:

”Ko se nastani u pustinji, postane grub, ko prati divljač, zaluta i bude nemaran, a ko dođe pred vrata vladara, upadne u iskušenje.” [1]

Lov na razne vrste divljači nekad je bio jedna od osnovnih čovjekovih potreba, dok je danas uglavnom hobi koji ima svoje ljubitelje u raznim kategorijama ljudi. Mnogi su se toliko posvetili lovu da jednostavno zanemaruju svoje osnovne obaveze prema porodici i zanimanju, a o vjerskim dužnostima da i ne govorimo. Čudna je volja koja će pokrenuti čovjeka da napusti toplu postelju i da u najvećoj pomračini, po kiši ili snijegu, čitavu noć hoda po šumi kako bi samo radi ćeifa ustrijelio koju životinju.

Veliki islamski učenjak Lejs[2], rahimehullah, rekao je:

”Ne znam nijednu dozvoljenu stvar koja više sliči haramu od lova. Ukoliko neko lovi ne želeći pri tome da ostvari bilo kakav vid koristi, tada lov postaje zabranjen jer se tako širi nered na zemlji i bespotrebno se ubija ono što ima dušu. A onome ko se lovom pretjerano bavi, isti postaje krajnje pokuđen jer će zbog njega zapostaviti mnoge obaveze kao i lijepe i pohvalne postupke.” [3]

Lov ne samo da je besposlica koja čovjeka čini nemarnim i odvraća ga od istinskih vrijednosti kojima se treba posvetiti, već je nažalost i dosta rizičan i opasan hobi. Lovci pored toga što u lovu redovno ”ubijaju” vrijeme i dosadu, često usput upucaju i kojeg kolegu, slučajnog prolaznika ili sami sebe. Pogledajmo samo neke naslove koji gotovo svakodnevno pune rubrike crne hronike, a koje, kada ih insan pročita, ne zna da li bi se smijao ili bi plakao:

”U lovu kod Olova ubijen lovac”, ”Lovac ranjen u nogu, dječaka sačma pogodila u grudi”, ”E. F. povrijeđen u lovu”, ”U mjesecu ramazanu, u toku lova na divlje svinje ubijen Z. M.”, ”Lovac teško ranjen vlastitom puškom”, ”Lovci ranili dvojicu kolega dok su pucali na zečeve”, ”Bivši dekan u lovu na fazane upucao kolegu profesora”, ”Suradnik ukrajinskog premijera poginuo u lovu”, ”Talijanski veleposlanik poginuo u lovu”, ”Umjesto divlje svinje, ustrijelio mlađeg brata”, ”U lovu stao na minu i poginuo”, ”Lovac u krošnji ranio berača bršljana”, ”Kujica pucala u lovca”…

Nakon ovih krvavih novinskih naslova, s pravom se pitamo – koga to ustvari love lovci? Životinje, kolege lovce ili sami sebe?[4] Treba li napominjati da uz lov najčešće idu alkohol i razni specijaliteti od mesa divljih svinja koje uglavnom ubijaju lovci na našim prostorima (izuzimajući pojedince). Žalosno je i jadno vidjeti muslimane koji prilikom čestih lovačkih druženja, na kojima se širi bratstvo i jedinstvo te se nastoji zaboraviti ”bosanski građanski rat”, slasno žderu divlju prasetinu i piju litre alkohola, koji su zabranjeni po konsenzusu islamskih učenjaka, a kada neko od njih izgubi glavu, onda – zovi hodžu i uplati ”četeresnicu”. Sve navedene činjenice koje se tiču lova i lovaca najbolje potvrđuju istinitost i aktuelnost citiranih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko prati divljač, zaluta i postane nemaran…”

 

Iz knjige ”Biseri sunneta u mozaiku vremena”

_________________________

[1]  Ahmed, Musned, 1/357, Ebu Davud, Sunen, br. 2859, Tirmizi, Sunen, br. 2256, Nesai, Sunen, 7/195-196.

[2] Lejs b. Sa’d b. Abdur-Rahman Ebul-Haris el-Fehmi rođen je 94., a umro 175. h.g. Poznati učenjak Egipta, porijeklom iz Perzije. Bio je veoma učen i cijenjen u svome vremenu. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijer e’alam en-nubela, 8/136, br. 12.

[3] Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 9/517.

[4] Ovaj tekst prvi put objavljen je 24. 10. 2008. god. u časopisu Saff, a samo dva dana poslije, tačnije 26. 10. 2008., lovac Safet F. teško je ranjen u lovu na području Lohovskih Brda kod Bihaća. Sedam dana poslije (1. 11. 2008.)  umro je od posljedica zadobivenih rana. Iza sebe je ostavio suprugu, tri kćerke i sina. Na dan kad je rahmetli Safet preminuo u Bihaćkoj bolnici, u Bosankoj Krupi je isto u lovu poginuo Sead Dž. zvani Rambo. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je pripadnik elitnih vodova 511. slavne brigade gdje je i dobio nadimak Rambo.

<