Uzvišeni Allah upućuje Svoje robove putem Časnog Kur’ana i Pejgambera s.a.v.s. kako oni ne bi bili izgubljeni na Sudnjem danu. Po ovom pitanju nam Uzvišeni Allah poručuje u časnom ajetu sljedeće:
„To (Časni Kur’an) je doista pouka. I ko hoće put ka Gospodaru svome će izabrati.“ (Al-Muzammil; 19 ajet)
To znači da će ovaj Časni Kur’an biti vodič i upozorenje onome, ko želi odbrati put prema Gospodarevoj milosti. Samo onaj ko za svoga vodiča prihvati Kur’an a.š. zadobiti će Allahovu milost i postići uspijeh na Sudnjem danu.
I Ibrahim a.s. kaže:
„Idem onamo gdje mi je Gospodar moj odredio…“ (As-Saffat, 99 ajet)
Poslanik Ibrahim je išao Allahu kako bi zadobio Gospodarevu ljubav i zadovoljstvo, robujući Mu uvijek i uz potčinjavanje, a sve to putem pridržavanja Allahovih naredbi i zabrana.
Vjerovati u Allaha, pokoravati Mu se, zikir činiti, to je put koji vodi prema Allahu, prilika koja nam se pruža. Ovu priliku treba iskoristiti prije nego što je izgubimo. Uzvišeni Allah nam u jednom ajetu poručuje:
„Kako ćete se, ako ostanete nevjernici, sačuvati Dana koji će djecu sijedom učiniti?!“ (Al-Muzammil, 17 ajet)
Kijametski dan je dan čija će jačina činiti da djeci kosa osijedi. Ako malo razmisli, čovjek može shvatiti koliko je zastrašujući i razarajući taj dan.
Pošto su njegova jačina i težina takvi, nama veliku priliku predstavlja da na ovom svijetu zadobijemo Allahovu milost ibadetom, pokornošću i činjenjem zikra. Ukoliko se mi budemo potrudili da zadobijemo Allahovu milost, onda će i za nas sve biti lakše, ako Bog da.
Nikada ne zaboravimo da oživljavamo pred našim očima prizor ovoga Dana. Ne dajmo priliku onima koji žele da nas natjeraju da zaboravimo ovaj Dan. Zbog ovoga je i potrebno razmišljati o njemu, treba počinjati razgovore koji će nas na njega podsjećati, zato što je to terapija za naša srca.
Ukoliko kod neke osobe postoji vjera, sigurno će htjeti da se pripremi za Sudnji dan. Svako to želi uraditi, ali isto kao kada čovjek u fizičkom smislu bude zaražen nekom bolešću, pa se želi ustati, ali to ne može, želi hodati i jesti, ali ni to ne može, isto tako se dešava kada se razboli i u duhovnom pogledu. Kada se čovjek razboli u duhovnom pogledu, on ne može činiti dobra djela, iako to želi. Ostaje bez Allahove ljubavi i pokornost u pridržavanju Allahovih naredbi i zabrana. To znači da, kako se liječimo prilikom obolijevanja u fizičkom smislu, tako se trebamo i liječiti prilikom obolijevanja u duhovnom smislu.
Ukoliko se liječimo, onda se dešava da čovjek ibadeti, pokorava se Allahu, čini zikir i služi islamu, ali da je toga potpuno nesvjestan. Ali kada se razboli, ne može to činiti bez obzira koliko to želio i trudio se.
Lijek za naše srce jeste tevba – pokajanje. Tevba je početak svake terapije. Tevba je serum, injekcija, veliki duhovni lijek. Ukoliko se čovjek prvo pokaje, pa nakon toga započne ibadetiti, osjetit će kako mu se srce oporavlja. Zbog toga shvatimo tevbu kao veliku priliku, i pričajmo o njoj našim prijateljima muslimanima. Ustrajmo u ibadetu i pokornosti.
Svaki čovjek se treba pokajati
Sigurno će se svaka osoba pokajati kada umre i kada ugleda taj zastrašujući prizor Sudnjega dana i kaže: „Gospodaru moj, vrati me na Dunjaluk, kako bih činio dobra djela“.
Sigurno će svako ovo reći. Oni koji čine dobra djela na Dunjaluku, reći će „Da smo ih barem još više činili“. A oni koji ih ne čine, reći će „Da sam se makar pokajao i činio dobra djela“.
Prije nego dođemo do toga kajanja, razmislimo na način kao da smo umrli i kao da smo vidjeli drugi svijet, latimo se ibadeta, kako bi Allah dž.š. bio milostiv prema nama na Sudnjem danu. Ukoliko se mi budemo trudili onoliko koliko mognemo, posebno ukoliko to budemo tražili od Allaha dž.š., to će biti povodom da nam Allah oprosti i smiluje nam se.
Čak je i Poslanik s.a.v.s., molio Allaha za oprost, iako je bio Njegov miljenik. Poslanik s.a.v.s. je ovako činio dovu:
„Allahu, podari mi oči koje plaču, kako bi moje srce tim plačem našlo lijeka.“
Allah svome robu daruje sve ono za što ga rob moli. Ako neko želi ovaj svijet i radi za njega, Allah mu ga daruje. Neki mole i za ovaj i za drugi svijet, kao što se navodi u ajetu:
„A ima i onih koji govore: Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!“ (Al-Baqara, 201 ajet)
Ono što je doista bitno jeste drugi svijet, zato što je ovaj svijet prolazan, završit će se. Vidimo kako na jednom zemljištu siješ pšenicu, ona se suši, žanješ je. I ljudi su takvi. Oni prije nas su ostarili, sada nijednoga od njih nema na ovome svijetu. Nabrajam ih i vidim da niko od njih nije ostao. Svi su pokošeni. Ovakav je znači i ovaj svijet. I pošto je ovaj svijet ovakav, drugi svijet je bitan. Zbog toga trebamo tražiti drugi svijet, koliko god to možemo.
Plašimo se činjenja grijeha, budimo raspoloženi kada učinimo dobro djelo. Fudajl ibn Ijjad je bio veliki čovjek. Priča se kako je vidio jednu osobu. Na sebi je ona imala tanku haljinku. Vrijeme je bilo tako hladno da je zrak bio oštar i leden. No, on je vidio da se čovjek toliko znoji kao da vlada toplina ljetnog dana. Začudio se i upitao ga:
„Zašto si takav?“ Odgovorio je:
„Nekada je neki čovjek ovdje činio grijeh. Htio sam ga spriječiti, ali nisam u tome uspio. Kada god dođem ovdje on mi naumpada, zbog toga se ovako preznojavam iz straha od Allaha.“
I on je bio Allahov rob, a i mi smo Allahovi robovi. Zašto se on toliko plašio Allaha, stidio Ga se, a zašto Ga se mi ne bi plašili? Molimo Allaha, pa će i On nama podariti tako lijepo stanje, ako Bog da.
Popravimo sebe
Zabavimo se sobom koliko god to možemo, ne bavimo se drugima. Neke osobe bivaju zaokupljeni drugima, umjesto da sebe popravljaju. Pitaju se zašto neko to tako radi i tako dalje.
Hz. Ebu Bekr uči ove ajete i promišlja:
„O, vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao. Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.“ (Al-Ma’ide, 105. ajet)
Znači da nam naš Gospodar poručuje sljedeće: „Na Sudnjem danu nećete odgovarati za grijehe drugih, ukoliko se vi budete brinuli o sebi, nećete biti odgovorni za njih.“
Kada se čovjek bavi drugima, umjesto da se brine o sebi, on onda trpi teškoće. Ovaj biva okupiran onim, a onaj onim, te time sebi otežava situaciju, a kvari i svoju okolinu. Ukoliko se svi budu brinuli o sebi i radili na sebi, tada će se i svijet popraviti i naš će život biti ljepši.
I Allahovi prijatelji su bili takvi. Maruf-i Kerhi je ovako govorio za sebe:
„O moja dušo, čestita budi, neka tvoja djela budu samo zarad Allahovog zadovoljstva. Tada ćeš biti izbavljena patnje i bit ćeš spašena.“
Ukoliko budemo ovako činili, onda će naša djela biti kod Allaha prihvaćena kao da ih je mnogo, pa makar ih bilo malo. Ako kažemo: „Gospodaru moj, ovo djelo činim samo zarad Tvoga zadovoljstva, a ni grijehe ne činim samo radi Tvoga zadovoljstva,“ kao da nikoga drugoga na svijetu nema, ako budemo vodili računa o Allahovom zadovoljstvu, onda će nam to djelo biti od koristi.
U iskrenom djelu nema udjela nefsa, zbog toga takvo djelo nefsu veoma teško pada. Ukoliko se čini radi pokazivanja, ono čovjeku donosi spokoj i biva mu lakše. Ali zar je iko drugi, osim Allaha, saznao da je to djelo nefsu teško palo.
Trebamo znati da je Allahova milost neizmjerna. Allahova vrata milosti su nama otvorena. Ponekada neko dolazi i govori kako su mu sva vrata zatvorena. Žali se na svoje stanje i tvrdi da ne može uspjeti, ma šta pokušavao. No, ukoliko pogledamo u Allahovu dž.š. Knjigu, vidjet ćemo da nam On ovo poručuje:
„… a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga i odakle se i ne nada; onome ko se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.“ (At-Talaq, 2-3 ajet)
Znači da Allah dž.š. poručuje da će otvoriti jedna vrata onome ko bude bogobojazan zarad Allahovog zadovoljstva, ko se bude klonio grijeha i činio dobra djela. Kod Allaha se nalaze ključevi svemirskih riznica. Uzvišeni Allah će otvoriti vrata dobra osobi koja Ga za to bude molila. Ukoliko mi budemo molili Allaha, On će nama sigurno otvoriti Svoja vrata. Vrata Allahove milosti nisu zatvorena. Dovoljno je da mi to od Njega molimo.
Nikada ne zapadajmo u beznađe. Ne govorimo kako nam nikako ne ide. Budimo bogobojazni, robujmo Allahu, tražimo od Uzvišenoga ono što želimo, pa bio to ovaj svijet ili onaj drugi.
Prema jednoj predaji, ovaj časni ajet je objavljen nakon ovog događaja: U vrijeme Poslanika s.a.v.s. jedan mladić je otišao u bitku i u njoj je bio zarobljen. Ovaj mladić je bio jedinac kod svojih roditelja, oni nisu imali nikoga drugog ko bi se brinuo o njima. Njegova mati je zapomagala ne znajući šta će sada biti sa njima.
Mladićev otac je došao Poslaniku s.a.v.s. i rekao mu: „Božiji Poslaniče, takvo je stanje, šta da mi radimo sada?“
Poslanik a.s. mu je ovako odgovorio:
„Idite i učite: ‘La havle ve la kuvvete illa billahi alijjil azim’ i strpite se. Sigurno će vam Uzvišeni Allah otvoriti neka vrata.“
Značenje ovoga jeste: „Nema snage, niti moći osim sa Allahom Uzvišenim, Velikim“
Čovjek je otišao svojoj ženi i rekao joj:
„Ženo, Poslanik s.a.v.s. nam je ovako poručio, učit ćemo to i strpit ćemo se, Uzvišeni Allah će nam sigurno otvoriti neka vrata.“
Neko vrijeme su ovako zikrili, strpili se. Jednoga dana su vidjeli svoga sina kako se pojavljuje, prema jednom predanju sa stadom ovaca, a prema drugom sa stadom deva. Upitali su ga:
„Sinko, kako se ovo desilo?“
Mladić im je ovako odgovorio:
„Jednoga dana sam vidio da nema nikoga od onih koji su me držali zatočenog. Otišao sam, a niko to nije primijetio. Kada sam se približio našem selu vidio sam kako ove ovce (ili deve) stoje same bez ikoga, poveo sam i njih i doveo ih.“
Ništa ne može spriječiti da se desi ono što Allah dž.š. želi. Zbog toga se trebamo čvrsto držati robovanja Allahu. Znajmo da će i ovaj i drugi svijet biti naši, ukoliko budemo bogobojazni tako što ćemo ibadetom i pokornošću izvršavati ono što nam je On naredio i zabranio. Ukoliko nismo robovali Allahu, nećemo imati ništa, bit ćemo na gubitku, pa makar cijeli ovaj svijet bio naš i makar nam služili svi ljudi ovog svijeta. Onda kada se povežemo sa Allahom, kada uz nas bude Allahovo zadovoljstvo, i ovaj i drugi svijet će biti naši.
Zato trebamo znati da je nagrada jedna vrsta djela. Ko radi Allaha čini dobro djelo, njegova nagrada jeste Allahovo zadovoljstvo, Džennet. Ko se ogriješi prema Allahu, njegova kazna jeste Allahova srdžba, Džehennem, da nas Allah toga sačuva.
Znajmo da koliko ima poštovanja u našim srcima prema Allahovoj veličini, tolika je naša vrijednost kod Uzvišenog Allaha. Koliko mi ukazujemo poštovanja Allahu, spoznajemo Njegovu veličinu i u skladu s time se pokoravamo Njegovim naredbama, toliko ćemo počasti i mi imati kod Allaha.
Bez obzira da li se radi o ženi, muškarcu, mladiću, starcu, kome god, koliko on ukazuje poštovanja prema Allahu, toliko će i njega ljudi poštovati. Poslanik a.s. je otišao sa ovoga svijeta prije više od 1400 godina, no mi mu još uvijek donosimo salavate, volimo ga i hvalimo. Zbog čega? Zato što je i on veoma poštovao Allaha dž.š., pa je i Allah dž.š. u ljudska srca ulio ljubav prema njemu. Allah nam poručuje:
„… Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine.“ (Hud, 116 ajet)
Upravo poput vage. Poput vaginih tasova… Onoliko koliko stavimo na tas vage ibadeta i pokornosti Allahu, toliko će veća biti i naša vrijednost. Ukoliko je umanjimo, bit će manja i naša vrijednost.
Znači, neka očekuje takvu vrstu nagrade onaj ko čini dobra djela. Ukoliko donese dobar nijet, ukoliko ga učini samo radi Allaha, onda neka očekuje Allahovo zadovoljstvo i Džennet.
Zbog toga ćeš moći raspoznati stanovnike Dženneta i stanovnike Džehennema još dok si na ovom svijetu. Ako jedna osoba ibadeti Allahu, bježi od činjenja grijeha, kaje se, odmah se ponovo usmjerava ka pokornosti Allahu, to znači da je on stanovnik Dženneta. Onaj ko čini grijehe koje mu njegov nefs nalaže, ne kaje se, ne ibadeti, on je samim tim stanovnik Džehennema. Manje ili više to čovjek može znati.
U tom slučaju konstantno dovu činimo Allahu. Neka nas Allah dž.š. ne prepušta našemu nefsu, neka nas uputi na činjenje dobra.
Izvor: akos.ba