Od završetka britanskog mandata nad Palestinom 1948., s naknadnim stvaranjem Države Izrael nakon Drugog svjetskog rata i njezinim ekspanzionističkim politikom, to je područje postalo jedno od najnapetijih na svijetu. Sedam decenjja traju oružani sukobi i kratka razdoblja mira koji ugrožavaju međunarodnu stabilnost zbog uticaja koji Izrael i Palestina imaju na vanjsku politiku velikih sila svijeta.
U ovih sedam desetljeća dogodio se bezbroj incidenata koji su stvorile situaciju koju je vrlo teško riješiti i koja je uzdrmala međunarodnu geopolitiku.
Ujedinjene nacije 9. novembra 1947. odobravaju Plan podjele Palestine, koja je u to vrijeme još bila pod britanskom upravom. Prijedlogom Ujedinjenih naroda utvrđeno je stvaranje dviju država, jedne arapsko-palestinske i druge jevrejske. Zbog svog vjerskog značaja Jeruzalem i okolica dospjet će pod međunarodni režim.
Izrael je prihvatio plan, ali nije imao odobrenje britanskog mandata niti su ga prihvatili Arapi. Nezadovoljstvo arapske zajednice rezultiralo je izbijanjem nasilja koje je prouzročilo oko hiljadu smrtnih slučajeva samo između decembra 1947. i januara 1948. godine.
Nekoliko sati prije kraja britanskog mandata, 14. maja, proglašava se rođenje Države Izrael. Sutradan, pet arapskih zemalja susjednih Izraelu (Libanon, Sirija, Egipat, Transjordanija i Irak) objavljuju rat novoj državi. Počinje prvi arapsko-izraelski rat.
Sukob završava godinu dana kasnije, a rezultat je užasan za arapske snage. Izrael značajno proširuje svoju teritoriju, zauzimajući južni pojas Gaze, zapadnu Galileju i zapadni sektor Jeruzalema. Više od pola miliona Arapa sklanja se na nenaseljeno područje Gaze i u Jordan.
Šok zbog nove situacije snažan je u arapskim zemljama, koje vide kako Sjedinjene Države priznaju državu Izrael s njezinim novim granicama i postaju njezin glavni saveznik. Državni udari i revolucije, znak velikog društvenog preokreta, događaju se u okolnim arapskim zemljama.
Eskalacija nervoze u tom području raste u junu. Nakon zahtjeva Egipta UN-u da povuče svoje interpozicijske snage na Sinajskom poluotoku i suočen s navodnim sumnjivim kretanjima egipatske vojske, Izrael je napao egipatsko zrakoplovstvo, a kasnije i sirijsko zrakoplovstvo. Odgovor arapskih zemalja je neposredan.
Rat sukobljava Izrael protiv Egipta, Sirije i Jordana. Njihov poraz je ponižavajući. Sukob se odvija od 5. do 10. juna 1967. godine i poznat je pod nazivom Šestodnevni rat. Teritorijalne posljedice u regiji su široke. Izrael zauzima Sinajski poluotok i pojas Gaze od Egipta; Istočni Jeruzalem i Zapadna obala, do Jordana; Golansku visoravan u Siriji. Psihološke posljedice su još očitije i potiču obranu palestinske stvari u cijelom svijetu i širenje terorističkih akcija.
Godine 1972 pripadnici palestinske terorističke skupine Crni septembar, frakcije Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), ulaze u olimpijsko selo s oružjem u kojem borave sportaši koji učestvuju na Okimpijskim igrama u Minhenu. Jedanaest članova izraelskog olimpijskog tima je oteto i potom ubijeno. Umire i pet terorista, koji su pokopani u Libiji kao heroji.
Izraelska reakcija je trenutna, bombardiranjem baza PLO-a u Siriji i Libanonu. Napad je izazvao međunarodnu pomutnju i stvorio spiralu nasilja od države Izrael koja je ubila članove PLO-a i Narodne fronte za oslobođenje Palestine koji su bili u Francuskoj, Kipru, Grčkoj ili Italiji.
Šestog oktobra 1973. započinje rat Yom Kipur. Koalicija arapskih zemalja koju predvode Sirija i Egipat iznenađujuće napada Golansku visoravan i Sinajski poluotok, koje je Izrael zauzeo u šestodnevnom ratu. Rat je završio 25. oktobra. Izrael broji gotovo 3.000 mrtvih, a arapske zemlje oko 9.000. Država Izrael zadržala je Golan i Sinaj.
Sporazumi iz Camp Davida, potpisani u Washingtonu 27. marta 1979. nakon višemjesečnih pregovora između Izraela i Egipta, predstavljaju prvu tačku nade u dugom sukobu. Izrael potpisuje mir sa svojim najmoćnijim susjedom i Egipat uspijeva povratiti teritorije koje je izgubio u ratu 1967. Međutim, Egipat bivši saveznici smatraju izdajničkom zemljom i isključen je iz Arapske lige.
U decembru 1987. je započela prva Intifada, palestinski pokret protiv izraelskih okupacijskih snaga kojima su pokušali zaustaviti grozne uslove pod kojima je palestinski narod živio na okupiranim teritorijima. Bio je poznat i kao “rat kamenja”.
Pokret, koji se pojavio u Gazi i na Zapadnoj obali, uključivao je provedbu taktika tipičnih za gerilsko ratovanje protiv izraelskih vojnika. Njihov je odgovor bio brutalan. Do 1991. godine, kada je održana Madridska mirovna konferencija, ubijeno je više od 1300 Palestinaca i 93 Izraelaca.
Madridska mirovna konferencija 1991. godine bila je nada za postizanje kraja sukoba. Održana u glavnom gradu Španije 30. oktobra, okupila je glavne međunarodne čelnike, uključujući Palestince i Izraelce.
Dvije godine kasnije, izraelski premijer Isaac Rabin i čelnik PLO-a Yaser Arafat potpisali su u Washingtonu deklaraciju o načelima kojima se želi okončati neprijateljstva uspostavljajući sporazume u glavnim tačkama sukoba poput Jeruzalema, izbjeglica Palestinaca, izraelska naselja ili granice.
Dana 4. maja 1994., Rabin i Arafat potpisali su u Kairu provedbu palestinske autonomije. Na Rabina je izvršen atentat 1995. godine, što je bio ogroman korak unatrag za mir.
Dana 28. septembra 2000. tadašnji vođa opozicije u Izraelu Ariel Sharon posjećuje džamiju Al-Aksa, jedno od najsvetijih muslimanskih mjesta. Muslimanski svijet takav čin smatra provokacijom koja izaziva bijes Palestinaca. Počinje druga Intifada.
Sedmog marta 2001. Sharon je postao izraelski premijer. Mjesecima kasnije naređuje Arafatovo zatvaranje u Ramali, optužujući ga da je poticao nasilje.
Godine 2002. Izrael je započeo izgradnju zida dugog više od 400 kilometara kako bi Izrael odvojio od Palestine, pod izgovorom sprječavanja palestinskih napada. Jednaestog novembra 2004. umro je Arafat, kojeg je naslijedio Mahmoud Abbas.
U januaru 2006., Hamas, čije ime znači Islamski pokret otpora, velikom većinom pobjeđuje na izborima u Palestini.
Dvadeset sedmog decembra 2008. Izrael pokreće operaciju Cast Lead. Započinje zračnim bombardiranjem pojasa Gaze, a nastavlja se napadima sa kopna, mora i zraka na Hamasovu infrastrukturu. Operacija je trajala do 18. januara, usredotočena je, prema Izraelu, na “terorističku infrastrukturu”. Prema Palestinskom centru za ljudska prava, ubijeno je 1.434 Palestinaca, većinom civila.