AZRA FAZLOVIĆ, prof. islamskih nauka
Ljudski život je sazdan od iskušenja. Kušnje su neminovne i stalne provjere na putu kojim smo se zaputili. Podstiču nas na preispitivanje u našim namjerama i postupcima. Male kušnje povezane su sa skoro svakim korakom našeg života. Njih, nažalost, rijetko opažamo, tako da nam najčešće ne služe kao opomena i povod da se promijenimo i popravimo. Zato su nam velika iskušenja toliko iznenadna i bolna, bez kojih, također, nijedan ljudski život nije moguć.
S takvim kušnjama suočili su se mnogi među nama koje su zahvatile nezapamćene poplave i klizišta ovih dana i mjeseci, i ti zastrašujući prizori su nam svima pred očima.
Na velikom ispitu su strpljivost iskušanih, ali i odgovornost i spremnost na dobročinstvo svakoga od nas. O ovakvim i sličnim ljudskim stanjima, Stvoritelj svjetova objavljuje: I Mi ćemo vas na iskušenje stavljati, dijelom strahom, dijelom glađu, i umanjivanjem imetka i gubitkom života i plodova! A strpljive obraduj, one koji, kada ih nesreća kakva zadesi, govore: “Mi Allahu pripadamo i mi se Njemu vraćamo!’’ Takvima pripadaju blagoslovi od njhova Gospodara i milost. Takvi su na Stazi Pravoj! (El-Bekare, 155-157.)
O navedenoj poruci zasigurno razmišljaju vjernici. Mnogi uspijevaju da bolje shvate svoja, ali i iskušenja drugih ljudi. Ona su, i to valja znati, često, opomena zbog loših ljudskih postupaka i griješenja, s ciljem da se ljudi poprave dok još imaju prilika. Ali, iskušenja se mogu pojaviti i kao test naše postojanosti u vjerovanju i dobrim djelima, odnosno kao provjera strpljivosti i izdržljivosti.
Kur’ansko ohrabrenje i utjeha glasi: A strpljive obraduj… Takvi su na Stazi Pravoj! Lijepo objašnjenje navedenih riječi iz Kur’ana Časnog, i svoj poslanički savjet, ostavio nam je Muhammed, alejhisselam, u hadisu plemenitom: Čudan li je slučaj vjernika! Šta god mu se dogodi, ispadne dobro za njega. To ne važi ni za koga drugog, osim za vjernika. Ako ga zadesi kakva sreća, bude zahvalan, pa mu se to upiše u dobro djelo, a ako ga zadesi kakva nesreća, bude strpljiv, pa mu se i to upiše u dobro djelo. 
(Muslim)
Allah, dželle šanuhu, daje ljudima mnoge prilike kako bi se pravilno usmjerili u svom životu. Onoga koga snađe kakvo iskušenje pa se vjerujući u Allahovu odredbu strpi, i uzme pouku, Allah će potpomoći izdržljivošću i obradovat će ga iz obilja Svoje milosti i dobrote. Allaha Uzvišenog molimo da se svi ljudi u nevolji nađu na Stazi Pravoj, ali i njihovi pomagači koji s nevoljama drugih saosjećaju. Njihovo dobročinstvo je najbolji dokaz da su u kušnji drugoga vidjeli i svoje iskušenje. Stoga nijedna nevolja neće slomiti ljudski duh i neće baciti ljude u očajanje iz kojeg povratka nema ukoliko su oni strpljivi i međusobno solidarni i darežljivi.
Strpljivost i izdržljivost predstavljaju iznimno veliki ljudski potencijal, koji ipak ima svoje granice. Zato, uz ova vrijedna svojstva, naša istrajnost u prevazilaženju kušnji počiva i na ljudskoj nesebičnosti i spremnosti da se pruži pomoć drugim ljudima. U nastavku želimo, u prvom redu njima, dobrim ljudima, vjernicima i vjernicama, poslati poruku, pozivajući ih da u ovom vremenu budu uzori velikodušnosti i dobročinstva.
Svako vrijeme treba istinske dobročinitelje. Danas željno iščekujemo da se oni pokažu u što je moguće većem broju jer se ljudske nevolje neprestano uvećavaju. Mjesta ima za sve naše plemenite inicijative i akcije. Svi smo pozvani da činimo velika i nesebična djela. Niko ne bi trebalo da izostane iz ovog važnog natjecanja. Allah, dželle šanuhu, naređuje: Svako ima pravac prema kome okreće se, pa vi u dobrim djelima natječite se! (El-Bekare, 148.)
Uz individualna i spontana pregnuća, posebnu odgovornost i zadaću, usljed ovolikih potreba i izazova, imaju institucije društva i države. Samo zajedničkom voljom i sveukupnim mogućnostima koje imamo možemo postići odlučan korak na putu našeg nužnog napretka i oporavka. To je moguće. Preokret se može dogoditi. Potrebno je da crpimo mnogo više inspiracije iz naše vjere i da se bogobojaznošću i dobrim djelima izdašnije međusobno podstičemo i povezujemo. Kur’an to ovako definira: …Dobročinstvom i bogobojaznošću vi se pomažite, a u grijehu i neprijateljstvu vi ne sudjelujte… (El- -Maide, 2.)
Oni koji su prije nas tako postupali drugima su bili primjer uspjeha i napredovanja. Mnogobrojni su primjeri plemenitog i odgovornog ponašanja koje nalazimo u povijesti o našim velikanima. Oni su, važno je to istaći, nerijetko plijenili svojom ljudskošću, istovremeno i kao obični ljudi, ali i kao javne ličnosti, nosioci emaneta i raznolikih društvenih odgovornosti. Spomenut ćemo neke od zadivljujućih primjera ljudskog ponašanja kao što je i ovaj iz života drugog halife hazreti Omera:
“Jedne večeri je Omer, r.a., izašao na ulicu. Kada dođe do jedne kuće, zastade jer je vidio nekog čevjeka kako u to doba stoji pred vratima. Povremeno bi iz kuće dopirali krici žene. Može li se događati ovako nešto u Pejgamberovom gradu? Omer, r.a., priđe čovjeku kojeg nije poznavao i ljubazno ga upita:
– Allahov robe, ko si?
Čovjek neobavezno i, u isto vrijeme, drsko odgovori:
– Zašto pitaš? Hajde svojim poslom!
Veliki Faruk, r.a., čija se duša nalazila u stanju nepokolebljivog imana, nije zamjerio na ovakvom odgovoru:
– Čovječe, kakav je to ženski glas što dolazi iz kuće?
– Zašto zaviruješ u tuđu bijedu? Idi kući, spavaj. Kako god da je, i ti si nesretnik kao i ja. Ne možeš mi biti lijek za moju brigu…
Hazreti Omer, r.a., shvati da se u toj kući nešto dešava pa priđe još bliže i uljudno reče:
– Ne zna se. Možda mogu biti lijek za tvoje brige. Samo kaži kakva je to briga!
Čovjek, nevoljno i beznadežno, glasom punim bola, ispriča:
– Glas koji dolazi iz kuće je glas moje supruge. Zahvatili su je porođajni bolovi. Ja sam siromašan, nemam ni kašiku tople čorbe da joj dam, niti imam pomoćnicu da joj pruži pomoć. Gorim i lomim se u bezizlaznom stanju.
Halifine začuđene oči se otvoriše.
– Još malo prisaburi! – reče i izgubi se.
Otrča svojoj kući i pokuca na kapiju.
– Ko je? – Ja sam, Omer!
– Izvoli, vođo mu’mina!
Kapiju je otvorila Ummu Kalsum, njegova žena. Hazreti Omer, r.a, reče:
– Ummu Kalsum, želiš li uraditi nešto za šta ćeš zaraditi jedan od velikih sevaba?
– A ko ne želi, vođo mu’mina!
– Onda smo se razumjeli. Spremi se. Sada, u jednoj od udaljenih mahala Medine, jedna žena se porađa bez igdje ikoga. Uzmi malo brašna, masla i šta treba novorođenoj bebi i odmah potrčimo u pomoć.
Pejgamberov iskreni prijatelj uze torbu napunjenu brašnom i zgrabi kazan, dok Ummu Kalsum ponese ostalo. Žureći prođoše sokacima Medine i stigoše do kuće na kraju grada. Muž je i dalje bespomoćno čekao na kapiji. Ugledavši dvoje neznanaca, poletje od sreće. Dok je Ummu Kalsum utrčala da pomogne njegovoj ženi, Omer, r.a., ostavi torbu s brašnom i kazan na kapiji i krenu da zapale vatru.
Čovjek je, sakupivši grančice hurme, palio vatru, a vođa mu’mina Resulullahov halifa je u kazanu već spremao čorbu od brašna. Prestaše i vrisci koji su dolazili iznutra. Ummu Kalsum otvori prozor i reče:
– Vođo mu’mina, kaži prijatelju radosnu vijest. Na svijet mu je došlo dijete poput zlatne jabuke!
Nevoljnik, koji je sjedio s druge strane vatre, shvati da mu je hizmet činio halifa muslimana, skoči i poče ga ljubiti u ruku, dok su mu na oči suze navirale.
– Neka Allah bude zadovoljan s tobom, ne muči se više. Dopusti da ja obavim ostale poslove!
Hazreti Omer ne prihvati:
– Allahov robe, nastavi sjediti. Ja sam na usluzi ovom narodu. Allahov Miljenik je rekao: Vođa jednog naroda je onaj koji tom narodu služi. I ja želim služiti, sve se na to svodi. Na čovjekovom čelu se ukazaše graške znoja, lice mu se nabora od stida, a izbezumljenim očima je gledao Halifu.
Hazreti Omer, r.a., naredi:
– Hajde, ponesi kazan s čorbom u kuću, a sutra ujutru dođi meni da ti djetetu iz Bejtu-l-mala odredimo nadoknadu.
I dok su se Omer, r.a., i njegova supruga udaljavali prema Medini, čovjek ih je posmatrao očima punim zahvalnosti.’’[1]
Allah, dželle šanuhu, neprestano daje prilike svakom Svom robu kako bi njegov život vjerom i dobrim djelima zablistao poput zvijezde na nebeskom svodu. Zar ova saosjećajnost i briga pravednog halife Omera, r.a., nije jedna od najblistavijih zraka koja ukazuje na njegovo životno svjetlo koje obasjava stazu za ljude bogobojaznosti i dobrote. Usrećiti ljude dobrotom znači dosezati najviše razine smisla zemaljskog života. Dobročinitelji su dragi Gospodaru svjetova i blizu su vrelu Njegove milosti:…Doista je dobročiniteljima blizu Allahova milost! (El-E’araf, 56.)
Takva privilegija im pripada zato što su spremni da s drugima podijele ono što je i njima samima dragocjeno. Kur’an Mudri obznanjuje: Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udjelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udjelili, Allah će, sigurno, za to znati. (Ali-Imran, 92.)
Zato neumorno ljudima pomažimo. Dobročinstvom najvjernije potvrđujmo svoj iman i svoju čestitost: Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu. Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadima, i siromasima i putnicima… (El- Bekare, 177.)
U poznatom tefsiru Fi zilalil-Kur’an iskazan je jezgrovit i dojmljiv osvrt na navedenu poruku iz Allahove Knjige po kojem su muslimani u određenim povijesnim razdobljima dobro shvatili značenje ove smjernice pa su se trudili da zadobiju status dobročinitelja – a dobročinstvo je zbir svih dobrih djela – odričući se onoga što vole i žrtvujući najbolje od svog imetka. Činili su to velikodušno i očekujući za to ono što je veće i vrednije. Ovim putem su išli mnogi od njih odazivajući se uputi svoga Gospodara Koji ih je uputio svakom dobročinstvu onoga dana kada ih je uputio u islam. Oni se ovom pokornošću oslobađaju robovanja imetku, sebičnosti i samoljublju i uspinju se na visoke i osvijetljene deredže.[2]
Pogledajmo i ovaj primjer koji nadahnjuje i usmjerava stazom sticanja istinskih ljudskih vrednota. Poznato je da Abdullah b. Omer nikada nije štedio novac za sebe, nego ga je obilno trošio na siromahe, prosjake i one kojima je neophodan. Davao je mnogo jer je bio darežljiv, davao je lijepe i halal stvari, jer je bio pobožan i nikada nije mario ako osiromaši zbog svoje darežljivosti. Preneseno nam je o jednom od njegovih darežljivih djela:
Jedog dana je Ibn-Omer dobio četiri hiljade dirhema i komad baršuna. Slijedeći dan ga je Ejjub b.Va’li vidio na pijaci kako na kredit kupuje neku hranu za svoju devu. Ibn-Va’il mu je otišao kući i pitao njegove najbliže rođake: “Zar Abullah b. Omer nije jučer dobio četiri hiljade dirhema i komad baršuna?” “Jest”, odgovoriše oni. On im reče da ga je vidio na pijaci kako kupuje neku hranu za svoju devu i kako nije imao novca za to. Oni mu rekoše: “Nije otišao na spavanje dok ga nije podijelio, a onda je na leđima negdje odnio baršun. Kada se vratio, baršuna više nije bilo. Pitali smo ga za baršun a on nam je odgovorio: “Dao sam ga jednoj siromašnoj osobi.” Ibn-Va’il je otišao odmahujući glavom sve dok nije stigao na pijacu. Zatim se popeo na jedno uzvišenje i povikao: “O, trgovci, šta radite od svog života? Ovdje je Ibn-Omer koji je primio četiri hiljade dirhema pa ih je podijelio, a slijedećeg jutra kupuje hranu svojoj devi na kredit.”
Doista je samo ovo dovoljno da zaključimo kako je ovom plemenitom čovjeku Muhammed, alejhisselam, bio učitelj, a halifa Omer, r.a., roditelj. Dokaz je to iskrenosti u ibadetu i dosljednosti u slijeđenju Poslanikovog, alejhisselam, najuzornijeg modela života.[3]
Allaha, džellešanuhu, molimo da nas uputi da činimo dobra djela kao što je to bila praksa naših plemenitih prethodnika.
Molimo Uzvišenog da se u našu bogobojaznost i dobročinstvo ugledaju oni koji teže čestitosti.
Neka nam sačuva duhovnu snagu koju smo učvrstili ramazanskim ibadetima i neka nam podari ljepotu istrajnosti da svojim životom i radom donosimo korist drugim ljudima.
[1] Mustafa Necati Bursali, Hazreti Omer, Novi Pazar, 2006., str. 90-92.[2] Sejjid Kutb, U okrilju Kur’ana, Sarajevo, 1996., tom III, str. 254.[3] Halid Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, Sarajevo, 2006., str. 86.
Tekst objavljen u Magazinu za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”, broj 48. august, 2014. godine.