Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Hasan Basri rekao: ”Čudim se onome kojeg je snašla nedaća, kako zaboravlja na pet ajeta, iako zna šta je Allah obećao onima koji ih budu učili kada ih nevolja snađe:
1. ”Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine, a ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu!” (El-Bekara, 155.-157.)
2. ”One kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je Nama Allah i divan je On Gospodar! ‘” (Ali Imran, 173.)
three. ”Ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.” I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.”(El-Gafir, 44.-45.)
4. ”I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, – pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema boga, osim Tebe, Hvaljen neka si!, a Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!’ – odazvasmo i tegobe ga spasismo; Eto, tako Mi spasavamo vjernike.”(El-Enbija, 87.-88.)
5. ”I samo su govorili: ‘Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!’ I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onome svijetu dat će im nagradu veću nego su zaslužili, – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Ali Imran, 147.-148.)[1]
Pred Hasanom Basrijem spomenut je čovjek koji će nakon hiljadu godina boravka u Džehennemu, izaći iz vatre, pa je Hasan zaplakao, rekavši: ”Da mi je barem biti poput tog čovjeka.”[2]
Govoreći o učačima i nosiocima Kur’ana, Hasan Basri je rekao: ”Tri su vrste nosioca Kur’ana: oni koji su ga uzeli kao trgovačku robu, pa idu od grada do grada i preko Kur’ana traže od ljudi mrvice dunjaluka; oni koji su dobro naučili tekst Kur’ana i paze na tedžvidska pravila, ali se ne drže njegovih propisa i ne paze na njegove granice. Mnogo je takvih primjera, Allah im broj smanjio! I oni koji uče Kur’an, pa njegov lijek stavljaju na bolesna srca, bdiju noću učeći Kur’an u namazu i plačući, Kur’an im povećava poniznost, skrušenost i bogobojaznost. Allaha mi, takvih je manje na Zemlji nego crvenih dragulja. Allah preko njih spušta kišu, daje pobjedu i otklanja nedaće.”[3]
Govorio je: ”Uistinu je čovjek čudan, meleci pisari mu pored glave, njegov jezik je njihovo pero, njegova pljuvačka mastilo, a on opet govori ono što ga se ne tiče.”[4]
Rekao je također: ”Čovječe, nećeš upotpuniti svoje vjerovanje dok ne ostaviš prigovaranje drugim ljudima za nedostatak i mahanu koju sâm posjeduješ i dok ne počneš popravljati taj nedostatak kod samog sebe. Ako to učiniš, onda ćeš otkriti mnogo drugih nedostataka kod sebe koje trebaš popraviti. Ako i to učiniš, onda ćeš se pozabaviti svojim mahanama i nedostacima i nećeš voditi računa o tuđim mahanama. I znaj da su Allahu najdraži oni vjernici koji rade na popravljanju vlastitih nedostataka.”[5]
Upitan o vrstama ljudi, Hasan Basri, rekao je: ”Tri su vrste ljudi: oni koji su poput hrane – bez njih ne možeš; oni koji su poput lijeka – zatrebaju ti s vremena na vrijeme; oni koji su poput bolesti – nikad ih ne poželiš u svojoj blizini.”[6]
Govoreći o pogubnosti grijeha, rekao je: ”Čovječe, lakše je ostaviti grijeh nego se kajati nakon učinjenog grijeha.”[7]
[1] El-Tenuhi, El-feredžu ba’de šiddeti, I/63-64.
[2] Ebu Talib el-Mekki, Kutul-kulub, I/88.
[3] ‘Ikdul-ferid, II/89.
[4] Ibnul-Dževzi, Hasan Basri, 33.str.
[5] Sifetu es-safve, III/163.
[6] ‘Ikdul-ferid, I/131.
[7] Ahmed ibn Hanbel, Ez-zuhd, 226.str.