Blago li se njima, jer ljepota samo jednog namaza koji se klanja dok direktno gledaš u Ka’bu se ne može ni s čim porediti, a vrijednost samo jednog namaza je kao 100 000 puta veća nego ovaj naš namaz ovdje na ovom mjestu.
U ovom kratkom tekstu ćemo govoriti o tome kako je došlo do gradnje Ka’be i kako je Ibrahim, a.s., morao da žrtvuje svoga sina Ismaila.
Nakon što je Ibrahim, a.s., ostavio svoju drugu suprugu Hadžeru u bezvodnoj pustinji, ispod jednog drveta na mjestu na kojem se nalazi današnji izvor Zemezem vode Ibrahim, a.s., je kada se malo odaljio da ga Hadžera i Ismail ne mogu vidjeti podigao ruke ka nebu i uputio Allahu sljedeću dovu:
„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.”
Ismailova majka je dojila Ismaila, a.s., i pila vodu koju joj Ibrahim, a.s., ostavio. Kada je vode nestalo i kada su ožednjeli toliko da se Ismail prevrtao od žeđi Hadžera se popela na najbliži brežuljak zvani Safa ne bi li koga ugledala, ali nikoga nije bilo. Zatim se spustila sa Safe u dolinu i kada je stigla do sredine zadigla je rub svoje haljine i potrčala dok nije prešla dolinu i došla do Merve pa se popela na nju. I odatle je pogledala ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga. I to je ponovila sedam puta. U znak sjećanja na Hadžeru hadžije već stotinama godina prelaze taj dio od Safe ka Mervi dok obavljaju obrede hadža.
Kad je došla do Merve na kraju sedmog kruga začu glas. Reče: Šuti! šuti, kome?! Mislila je na samu sebe. Pogledajmo tjeskobu koju je osjećala. Začu glas pored Ismaila,,a.s., potrča prema njemu i ugleda vodu kako mu ispod nogu izvire. Dođe Džibril i udari zemlju krajem krila na mjestu Zemzema. Pod nogama Ismailovim poteče veliki izvor. Pod nogama poslanika, kopanjem meleka! Poteče Zemzem!
Golema je bila radost Hadžerina kad vodu ugleda. U početku je to bio slabašan izvor i ona poče kopati i okruživati ga, govoreći: Zem Zem, što znači: Sakupi se. Allahov Poslanik,a.s. je rekao:Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije okružila Zemzem on bi bio veliki izvor i kao rijeka bi tekao.
Ali požurila je zbog prevelike želje za vodom i okruži ga. Napi se i ona i dijete i tako bijahu spaseni ovom velikom Allahovom mu’džizom.
Nakon toga naseliše se plemena iz Jemena u Mekki i Ismail, a.s., se oženi od njih. Ibrahim, a.s., bi ga posjećivao jednom, dvaput ili više puta godišnje. Tako je bilo sve dok se nije dogodio još jedan veličanstven događaj. U toku jedne od Ibrahimovih posjeta Mekki, Ibrahim usni san u kojeme kolje svoga sina. Znao je da je san poslanika istina. Čvrsto i nepokolebljivo odluči to i učiniti. Allah, dž.š, nam kazuje ovo čudno kazivanje u svojoj Knjizi Mudroj: „I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?”
Ovdje treba dobro promisliti, zastati, i u tom događaju gledati sebe. Zbog čega, Ibrahim,,a.s. kao otac ovdje razgovara sa sinom Ismailom o tako strašnoj odluci? Mogao ga je odnijeti dok je spavao, zaklati ga i tako ispuniti Allahu dato obećanje. Zašto ide sa njim i priča mu o onome što želi učiniti? Ovo nas upućuje na žarku želju čestitog babe muslimana da njegov sin učestvuje zajedno sa njim u nagradi. Nije želio nagradu samo za sebe, nego je htio tu nagradu podijeliti sa sinom. Ovo je velika lekcija očevima i majkama. Nastojte da vaša djeca učestvuju sa vama u dobru. Ako hoćeš dati sadaku, podaj je sinu neka je uruči. Neka se nauči i sam davati sadaku. Kad dođete na predavanje, povedite i kćerke i sinove sa vama. Mnogi dođu na ders ali im porodica kod kuće. On uči, oni ne uče! Ne sudjeluju sa njim ni u znanju ni u nagradi. Nastojte i slijedite u tome Ibrahima, a.s., koji je želio da i sin njegov, zajedno sa njim, učestvuje u nagradi. Ismailov odgovor je bio:”O, oče moj,” ‘ reče ‘ “onako kako ti se naređuje, postupi!”
I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi. Poče mu nožem grkljan sjeći, ali nož ga ne posiječe! Nož ne sječe kao što vatra ne prži, osim sa Allahovom dozvolom. Allah je tu moć nožu oduzeo. Allah, dž.š., o ovom prizoru kaže: – “Kad se predaše i kad muslimani postaše”. Zar nisu muslimani bili prije toga? Naravno da jesu, ali se ovdje očitovao potpuni i jasni islam, a to je potpuna predanost Allahovoj naredbi ili zabrani, bez imalo kolebanja ili suprostavljanja.
Nakon što je Ibrahim, a.s., pokazao svoju riješenost da izvrši ono što je vidio u snu, i nakon Ismailove spremnosti da bude žrtovan Allah reče: „Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!”i kurbanom velikim ga iskupismo.”
Adem je prvi čovjek i prvi Vjerovjesnik na zemlji. On je podigao Ka’bu na mjestu na kojem se Ka’ba i danas nalazi. Ne zna se pouzdano da li je Adem, a.s., živio kod Ka’be, međutim u nekim izvorima se spominje da je Adem, a.s. svake godine dolazio u određeno vrijeme u dolinu Mekke i u Ka’bi obavljao ibadet. Poslije Ademove, a.s. smrti Šit, a.s., popravlja Ka’bu. Za vrijeme Nuh, a.s., i poznatog potopa koji se dogodio, Ka’ba je bila razrušena i od zgrade su ostali samo temelji. Potom je Allah, dž.š., naredio Ibrahimu, a.s., i Ismailu, a.s., da Ka’bu obnove. U toku jedne od posjeta Mekki, Ibrahim, a.s., reče svome sinu Ismailu: -Sine, moj Gospodar mi je nešto naredio.-Oče, učini ono što ti Gospodar naređuje, – reče.-Hoćeš li mi pomoći? -Hoću, – reče. Nije znao šta, ali ako je to naređenje Gospodara pomoći će. Allah mi je naredio da na ovom mjestu sagradim građevinu u Njegovo ime. Oče, s tobom sam!
Ova dva Poslanika, najprije su pronašli temelje Ka’be koje je udario Adem alejhis-selam. Na ovim temeljima počeli su zidati Ka’bu donoseći kamenje sa obližnjih litica. Tada je uzidan u Ka’bu i Hadžerul-esved – Crni kamen koji je poseban znamen u časnoj Ka’bi. Prema nekim mišljenjima Hadžerul-esved je bio kristalno bijele boje, ali je kasnije pocrnio. U toku izgradnje Ka’be Ibrahim, a.s., i Ismail ,a.s., upućivali su Allahu, dž.š., dovu riječima: “Rabbena tekabbel minna. Inneke intes-semi’ul-alim”. “… Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!”
Kada su završili izgradnju Ka’be, Ibrahim, a.s., i Ismail, a.s., molili su Uzvišenog Gospodara riječima:”Rabbena veb’as fihim resulen minhum …” “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, …” Kur’an: Allah dž. š. je uslišao dovu Ibrahima i Ismaila alejhis-selam. Allah je htio da realizacija dove dođe do izražaja nakon nekoliko hiljada godina u liku i djelu Muhammed a. s. koji je iz tog naroda, i koji će raditi i živjeti u duhu dove pomenutih Poslanika.
dzemat.ch