Ne razum’ješ. Niko ko nije doživio, ne razumije.
Zločini koji su počinjeni 1992. i 1993. godine u Foči nepojmljivi su ljudskom umu. Danas su fočanski Bošnjaci raseljeni širom svijeta i mnogi od njih, zbog onoga što su preživjeli, nemaju namjeru da se ikad vrate. S druge strane nije malo ni onih koji i pored svega žele svojoj kući. U jednom od prvih poslijeratnih grupnih obilazaka fočanskih naselja bila je i jedna žena koja je preživjela silovanje. Ona je vjerovatno prva žrtva koja se vratila na mjesto zločina.
Organizirani zločin
Kad je rat počeo, bila je na imanju udaljenom 15-ak kilometara od Foče, a djeca su joj ostala u gradu. Iako je imala mogućnost, nije htjela otići bez njih. A djeca su, što ona u tom trenutku nije znala, već bila otišla. Lutala je nekoliko dana po šumama dok nije našla put do Foče. Otišla je u policiju da ih zamoli za pomoć, ali su je tamo – silovali. Poslije toga je bila prebijena, mučena, onda izbačena na ulicu. Iako danas Srbi govore da ne znaju ništa o zločinima, nemoguće je da ovu ženu, koja je izbezumljena, u pocijepanoj odjeći i bosa, hodala gradom pitajući svakog prolaznika da li je vidio njenu djecu, niko nije primijetio.
Logori za Bošnjake
Na početku rata u Foči je odmah formirano nekoliko javnih mjesta za koje se pouzdano zna da su u njima zatvarani muškarci, žene i djeca. To su bili Kazneno-popravni dom, sportska dvorana “Partizan”, srednjoškolski centar, hotel “Zelengora” i Buk Bijela, naselje na gradilištu nikad izgrađene hidroelektrane na Drini, koje je bilo pretvoreno u lokalni vojni štab, a u barakama su bili srpski vojnici, njih 200-300. Vojnici su mlade žene saslušavali i – optužujući ih da im daju lažne izjave – silovali. Jedna djevojka je, uz izgovor da “nije davala dovoljno dobre odgovore”, odvedena u prostoriju gdje su je silovala, koliko se sjeća, najmanje desetorica vojnika, nakon čega se onesvijestila.
U srednjoškolskom centru je također bila jedna od ratnih kasarni (danas je to opet škola) i kratkoročni pritvor za žene, djecu i starije. U iskazu jedne Bošnjakinje, haške svjedokinje, stoji: “Svaku večer su dolazile grupe srpskih vojnika koji su silovali žene i djevojke. Bilo je i grupnih silovanja, uglavnom nad mlađim ženama i djevojkama. Najčešće su dolazili pripadnici vojne policije ‘Ćosinih stražara’.”
Sportsku dvoranu “Partizan” obezbjeđivala je redovna milicija. U periodu juli-august 1992. bila su najmanje 72 zarobljena bošnjačka civila, uglavnom žene, djeca i nešto malo starih. Vojnici i milicioneri su dolazili svaki dan i svaku noć i silovali žene i djevojke. Neke su odvodili u hotel “Zelengora”, privatne stanove i kuće, gdje su bile izložene masovnim silovanjima. Jedna Bošnjakinja, svjedok događaja, danas nastanjena u Australiji, u svom iskazu je rekla: “Oko 12. augusta 1992. godine, večer prije nego što će nas pustiti, dva vojnika su odvela mene i još jednu djevojku na gradski stadion. Tamo je stajala, čekajući nas, velika grupa vojnika, a među njima je najviše bilo Crnogoraca i vojnika iz Srbije. Tu noć ne znam koliko me je vojnika silovalo na klupama stadiona. Ostali su stajali i sve to gledali. Onesvijestila sam se. Iste noći odveli su nas u Buk Bijelu, a vojnici su nas opet silovali…”
Stravični zločini nad bošnjačkim ženama
Sjećanja žena koje su preživjele ove logore su stravična. Neke od njih su se pojavile kao svjedoci na suđenju u Haagu. Neke su, i pored garancija o zaštiti identiteta, jednostavno odbijale da u sjećanju preživljavaju sve stahote ponovo. Jedna od djevojaka je noću odvedena iz “Partizana” u štab Dragoljuba Kunarca, čija je jedinica uglavnom bila sastavljena od crnogorskih dobrovoljaca. Na nju je čekala grupa vojnika. Prvi ju je silovao Kunarac, a onda i ostali. Sve je trajalo oko tri sata, a za to vrijeme ju je grupno silovalo oko 15 vojnika. Seksualno su je zlostavljali na sve moguće načine. Vojnici su joj u ruke stavljali penise i ejakulirali po njoj. Za vrijeme seksualnog zlostavljanja jedan vojnik je izvadio nož i prijetio da će joj odrezati dojku, ali ga je u tome spriječio drugi vojnik…
Zbog ove žene, ali i svih ostalih fočanskih žrtava, bitno je da su Vuković, Kunarac i Kovač osuđeni. No, s druge strane, sigurno je da za ono što se dešavalo u Foči nikad neće odgovarati svi oni koji su učestvovali u zločinima. Bez obzira što su bili organizirani i sistematični.
“Agresija na Foču počela je 7. aprila 1992. godine, granatiranjem čaršije i stambenih zgrada, zadesila me je sa nenom, mamom i dvojicom daidža u našem stanu. Tu smo boravili sve do 9. juna 1992, kada su mene odvela trojica naoružanih Crnogoraca, pripadnika agresorske vojske. Dragoljub, ne znam mu prezime, Miško Savić i još jedan Miško, čije prezime ne znam, naredili su mi da idem na ispitivanje (Dragoljub i Miško su iz Nikšića, a Miško Savić je iz Šula kod Pljevalja. Majka mu se zove Dušanka, otac Čedo).
Ova trojica su me odveli u komandu agresorske vojske, u Motel u Miljevini, i tu sam prenoćila jednu noć. Svi su u toj komandi bili u maskirnim uniformama, naoružani puškama, bombama i noževima. Nose ambleme Srpske dobrovoljačke garde (crvena, plava i bijela boja, a na vrhu, u polukrugu piše Srpska dobrovoljačka garda). Komandant im je bio Pero Elez.
Sutradan, pošto sam prenoćila, Zoran Samardžić me je odveo u stan u kojem je prije rata stanovao Bašić Ismet, gdje sam bila zatočena šest mjeseci. Silovanja su počela nakon dva mjeseca. Prvo me je silovao Pero Elez. Stalno sam bila izložena njegovom silovanju sve do 10. decembra 1992, do njegove pogibije.
Poslije njegove pogibije, do razmjene i prelaska u Sarajevo silovali su me, uz prijetnje, maltretiranje i pritiske, Nedžo Samardžić iz Bileće, Nikola Brčić iz Trebinja i Dalibor, zvani Daca, iz Pljevalja.
Koncem novembra prebacili su me iz stana Bašić Ismeta u drugi stan koji je prije rata bio muslimanski. U njemu je sada živio Nedžo Samardžić, a sredinom februara 1993. godine prebacili su me u kuću Karamana, gdje sam u zatočeništvu zatekla L. iz Miljevine, staru 16 godina, i J. iz Gacka, staru 15 godina.
U toj kući bila sam silovana i prebijana. I druge dvije djevojčice bile su silovane. Osim silovanja teško ću zaboraviti i batine, naročito one koje sam dobila od Vlade iz Foče, zvanog Bakara.” Ova djevojka je razmijenjena 21. marta 1993. godine.
Fatima: Niko ko nije doživio, ne razumije
Fatima je iz jednog fočanskog sela. Prenosimo dio njenog razgovora sa autoricom knjige:
– Jesu li bili naoružani i uniformirani?
Fatima: Vojska je to, srpska, iz Srbije, “Orlovi”. Mala kaže da nisu oni, nego Arkanovi, Bog im platio. Popalili su sve uz Drinu, pobili muškinje, a ženama na obraz udarali. Život su mi zagorčali i dijete upropastili, psi im se mesa najeli.
– Jesu li vašu kćer silovali?
Fatima: Neću ti kazat’ sve da mi kidaš meso. Što si, bona, tak’a? Imaš li ti svog evlada? Imaš li ti ‘ćer? Bi li ti pričala o njezinoj sramoti? Kako ne razumiješ jednu mater?
– Znam da vam je teško govoriti o silovanju. I druge žene s kojima sam razgovarala nerado govore o tome.
Fatima: Ne razum’ješ. Niko ko nije doživio, ne razumije. Sramota je to za svaku poštenu ženu. Sramota nego šta. Kako ću pred čo’jeka stati ako ga ikad vidim.
(arhiva focanskidani)
fotografije:flickr ekranportal13
priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
oprema teksta:focanskidani