„Pomozi svome bratu i kada je u pravu i kada nije! Znamo kako ćemo ga pomoći kada je upravu, ali kako da ga pomognemo kada nije u pravu? Upitali su ashabi. Pomoći ćete ga tako što ćete ga spriječiti da čini nepravdu.“
Ni manje ni više, živimo u izuzetno znakovitim vremenima. Vremenima globalnih problema i izazova. Shodno tome, s razlogom se pitamo je li prioritetno baviti se onim na što ne možemo utjecati ili onim za što smo najdirektnije odgovorni? Naravno, razumom obdareni će kazati kako je važno da insan intelektualne, emocionalne i materijalne resurse usmjeri ka popravljanju, ispravljanju ili ukrašavanju svoje ćudi/morala, a samim tim i odnosa prema drugom i drugačijem. Zašto je poslat naš dragi Poslanik, s.a.v.s.? Da mijenja formu ili suštinu? Da popravlja vanjštinu ili nutrinu? Da ljudima približi istinu ili da ih od nje udalji? Da nas obraduje milošću izraženom kroz spokoj i mir sa sobom i drugima ili tjeskobom i neprijateljstvom? Odgovor nam daje sam Poslanik s.a.v.s., kada kaže: „Poslat sam da usavršim moral/lijepo ponašanje kod ljudi.“ On je tu da postepeno utječe na promjenu paradigme odnosa čovjeka prema sebi, drugima i Gospodaru. Mijenjanjajući sebe, mijenjajmo svijet tj. okruženje u kome habitiramo.
Kako? Tako što će vjernik zikrullahom/ sjećanjem u riječima i djelima biti u stalnoj vezi sa svojim Gospodarom. Tako što će istinom vjerovanja i djelovanja nadvladati laž i neistinu, tako što će lijepim govorom i djelom podstaći druge na činjenje dobra. Tako što će čuvajući i poštujući pravo drugoga, bio on vjernik ili mikroteist, pokazati vlastitim primjerom put Poslanika, s.a.v.s. Tako što će nastojati da rukom i jezikom svojim ne obezvrijedi, degradira drugoga bez obzira ko bio, kome i čemu pripadao. Častan je naš Poslanik, s.a.v.s., jer samo iz tako čistoga/produhovljenoga srca i vjerovjesničke nadahnutosti istinom mogle su se izreći riječi koje imaju univerzalan karakter i primjenu. On nas savjetuje, govori o važnosti bavljenja onim na što se može utjecati i čuvanja od onoga što donosi štetu. Tako će ashabi, u želji da postignu i dostignu što veći duhovni stepen, postaviti krajnje odgovoran upit: Poslaniče, koji je najbolji musliman? On koncizno i posve jasno odgovori: „Onaj od čijeg jezika i ruku su sačuvani/sigurni ljudi.“ Čuvati jezik od ružna govora, prenošenja tuđih riječi je obaveza svakom vjerujućem jer koliko jezik može da zla učiniti ne može niti najsofisticiranije oružje svijeta. Upravo u tom smislu, vjerujući čovjek ne samo da ne priča ružno o muslimanu on tu vrstu nepravde ne čini prema bilo kome drugome. Svakako, ovo je idealna postavka i idealno promišljanje Poslanikovih, s.a.v.s., riječi. Pitanje je, kakvo je stanje danas, koliko taj isti čovjek srcem slijedi i djelom potvrđuje ovaj izrijek Muhameda, s.a.v.s.? Primjenjuje li insan tu matricu dobra u saobraćanju prema svijetu, ljudima, drugima? Čuva li se čovjek prenošenja tuđih riječi, ogovaranja? Pita li se insan barem jednom u godini dana: da li sam radio po onome što me savjetuje moj Gospodar i Poslanik, s.a.v.s.? „Eto, klanjao sam svaki namaz, postio mjesec ramazan, zekjat dao, a opet sam svog komšiju i brata ogovorio-potvorio, prenosio riječi i tako sebe izgubio i ponizio. Nisam zadovoljan svojim stanjem, valja mi se popraviti i svoje mane a ne tuđe ispraviti i tako se Bogu umiliti. Dosta sam formom težio Poslaniku, s.a.v.s., blizak biti, vakat je srcem i odgojem duše njemu sličiti.“ Da se kojim slučajem insan u dijalogu sa svojim nefsom baš ovako počne raspravljati, a brata i komšiju u svojim govorima počne izostavljati. Da insan prenosi bilo šta kao što prenosi tuđe riječi koliko bi hajra učinio i koliko bi o istini djelom govorio.
Također, jedne prilike, Poslanik, s.a.v.s., se obraća svojim voljenim ashabima riječima: „Zar da vas ne obavijestim o najboljim među vama? Ashabi su odgovorili: „Svakako, Allahov Poslaniče“. On nastavi: „To su oni čije viđenje podsjeća/budi sjećanje na Allaha Uzvišenog“. Ponovo upita i odgovori: „Zar da vas ne obavijestim i o najgorim među Vama? To su oni koji prenose tuđe riječi, koji šire smutnju među prijateljima, koji potvaraju nevine za preljubu.“ Dobri insane, mnogo je onih koji ruše, fitnu šire i o drugima neistinu donose i prenose. Zbog toga, budimo mi oni koji će graditi i uvijek i na svakom mjestu čuvati dostojanstvo naše Zajednice ali i svakog čovjeka koji korača ovom prelijepom zemljom. Nikada ne dopustimo da nas smutljivci i emisari nefsanskih težnji povedu i odvedu putevima koji nikada nisu niti će biti naši. Naš put je jasan. Naš Gospodar je Allah, dž.š., naš Poslanik je Muhamed, s.a.v.s., i naš din je islam. Svoje volimo i po njemu nastojmo da živimo, a tuđe poštujemo i neobezvrijeđujmo. To je naš put kojim vijekovima ponosno prema našemu cilju idemo da našemu Resulullahu u duhovnome i svakom drugom smislu bliski budemo. Onoga pored nas na hadis našega voljenoga Poslanika, s.a.v.s., podsjetimo i takvo što kao oporuku prihvatimo: „Pomozi svome bratu i kada je u pravu i kada nije! Znamo kako ćemo ga pomoći kada je upravu, ali kako da ga pomognemo kada nije u pravu? Upitali su ashabi. Pomoći ćete ga tako što ćete ga spriječiti da čini nepravdu.“