JEL` UMRO (FIKRET ABDIĆ) BABO? Poznati efendija Admir Muhić o vijesti koja je prostrujala Krajinom
Uz dozvolu autora prenosimo tekst koji je poznati efendija, Admir Muhić, glavni imam Medžilsa IZ Karlovac u Hrvatskoj, također i književnik i stalni saradnik portala Doznajemo.com, napisao o glasini da je preminuo Fikret Abdić.
Uz dozvolu autora prenosimo tekst koji je poznati efendija, Admir Muhić, glavni imam Medžilsa IZ Karlovac u Hrvatskoj, također i književnik i stalni saradnik portala Doznajemo.com, napisao o glasini da je preminuo Fikret Abdić.
NE RADUJTE SE TUĐOJ SMRTI
Jutros me rano zovu i pitaju: “Jel umro babo?” Rekao sam: “Estagfirullah!” (Bože, oprosti!) Dodaju: “Ma Fikret Abdić jel umro?” “Ne znam brate. Ti si i ne znam koji po redu što pita isto to pitanje”, zaključujem. A onda su uslijedile poruke, sve jedna za drugom sa istom namjerom. Prvo što insana pogodi jeste to nekako nemušto direktno pitanje pa odmah pomisliš na svoga oca pa zastaneš disati.
Kako je dan odmicao gomilale su se osude i presude po tom pitanju (smrti navedene osobe) i dakako onaj naš nevješt vokabular, usudio bih se reći bezobrazni rječnik paljbe uz psovke i dove (molitve) i to sve u jednoj rečenici. Nemoguće je spominjati ime Božije i psovku u istoj rečenici koristeći najpogrdnije riječi i to uz vrijeđanje. Bez obzira o kome se radi, bez obzira o čemu se radi, bez obzira kada se to događa vjernik u svakom trenutku mora biti vjernik pri tome pokazujući i svojim jezikom i svojim djelima.
Nije mi jasno da se ljudi raduju tuđoj smrti. Nije mi jasno da se ljudi raduju tuđoj nesreći. A onda se čak i ne zapitamo zašto nam u životu ne ide kad tako postupamo jer drugome želimo loše pa se to loše nama vrati. Vidljivi su danas nakon te (para)vijesti tragovi mržnje, sijanje razdora, prijetnji, glasnih povika, osuda i presuda. Ljudi se kvartaju u Božije stvari, požuruju prije nego Azrail (melek smrti) dođe. Ponavljam, bez obzira o kome se radi, bez obzira o čemu se radi, bez obzira kada se to događa vjernik u svakom trenutku mora biti vjernik pri tome pokazujući i svojim jezikom i svojim djelima da je vjernik. Treba to svjedočiti. Vjeru je potrebno svjedočiti i to djelima, a ne samo deklarativno. Vjernik se ne smije radovati tuđoj smrti. Smrt se prihvaća kao odredba Milostivog Boga i to u trenutku kada ona nastupi, niti prije niti poslije i ona dolazi kada On odredi.
Nije mi namjera nikoga braniti niti osuđivati nego jednostavno taj današnji “fenomen” kod nas vjernika je nepotreban, čak štaviše pokuđen. Niko se ne treba radovati ničijoj smrti. Nezamislivo mi je da neko u jednoj rečenici spominje (piše) šehide i psovku pri tome vrijeđa i šehide i svoju vjeru. Da ne znam šta da se desi vjernik tako postupati ne smije. Upravo vjera je ta koja ga odgaja da tako ne postupa. Međutim takvim nastupom pokazujemo suprotno. Potrebno je ukazati vjerničko dostojanstvo bez obzira o čemu se radilo. Dok ovo pišem nalazim se u Bužimu, u najherojskijem bosanskohercegovačkom mjestu, u mjestu gdje leži najveći heroj u Bošnjaka šehid rahmetli Izet Nanić. On je živ kao i svi šehidi što su živi jer nas Kur’an tome uči. Vjerujem da se ni oni ne bi složili sa današnjim rječnikom vjernika. Ovo ne pišem da bilo koga i bilo šta izjednačavam niti da bilo koga ili bilo šta relativiziram nego samo da i sebi i drugima otvorimo oči, da više slušamo i čitamo, a manje govorimo. Trebamo se čuvati baš onog “zmijskog jezika u nama” i njega da izbjegavamo jer time nagrđujemo i sebe i one koje u svojim osudama i presudama spominjemo u istom tekstu, kontekstu i podtekstu.
Postoji u narodu izreka: “O mrtvima sve najbolje”. To se podudara i sa islamskim poimanjem mrtvog čovjeka pa čak i da nisu iste vjere u pitanju. Vjerovao ili ne on je čovjek. U pitanju je čovjek, njegova djeca, njihova bol, tuga i žalost. Po čemu je “naša” bol, tuga i žalost vrijednija od tuđe??? Zar je moj život ili moja smrt vrjednija od tuđe? Smrt je smrt. Tu razum treba vladati. Ponekad je potrebno i svoje emocije suzbiti kada je o tome riječ.
Jer, večeras treba spavati, a pitanje je hoćemo li se živi ujutro probuditi. Možda baš sutra na radio oglasima bude čitano naše ime i termin naše dženaze, naših roditelja ili naše djece. Kako bi nama bilo da čujemo da se neko tome raduje? Ne treba još više među narodom praviti jaz i podjelu pored svih podjela danas koje imamo. Zar nam podjela nije dosta? Zar se još u tome nismo umorili? Možda sutra ujutro kad mene neko bude zvao više me ne bude ili možda kad ja budem zvao nekoga da se taj više ne javi. Možda! To samo On zna i ne kvartajmo se u Njegove odredbe.
Sutra treba sa mnom ili bez mene, s tobom ili bez tebe, s njim ili bez njega nastaviti živjeti i radovati se životu, a ne smrti.