Vrijeme (lat. tempus, grč. χρόνος) je jedan od osnovnih pojmova u religiji, filozofiji i nauci. Allah, dž.š., u Njegovom Plemenitom Govoru, u suri el-‘Asr (Vrijeme koje ništi), zaklinje se u vrijeme i veli:وَالْعَصْرِ „Tako Mi vremena“ (El-‘Asr, 1.)
Prevodioci Kur’ana na albanskom jeziku prvi ajet sure el-‘Asr, prevode ovako: Sherif Ahmeti i Feti Mehdiu – „Pasha kohën (Tako mi vremena)”; dok Hasan Nahi – “Betohem në kohë (Zaklinjem se vremenom)”. Prevodioci Kur’ana na srpsko-hrvatskom / bosanskom jeziku, različito prevode kur’anski izraz العصر – el-‘asr. Mićo Ljubibratić, prvi prevodilac Kur’ana na slavenskom jeziku (srpskom), ovaj kur’anski ajet prevodi ovako: „Заклинњем се часом послије подневља (Zaklinjem se časom poslije podnevlja)“ (El-‘Asr, 1.). Besim Korkut već spomenuti Kur’anski izraz العصر- el-‘asr, prevodi kao „vrijeme“, pa prvi ajet ove sure prevodi ovako: „Tako mi vremena“. Džemaludin Čaušević i Muhamed Pandža, u njihovom prijevodu Kur’ana, prvi ajet ove sure prevode ovako: „Držim (imam) za svjedoka vrijeme (koje pokazuje početak i svršetak svega). Dok, prof. dr. Enes Karić, u njegovom prijevodu Kur’ana na bosanskome jeziku, kur’anski izraz العصر- el-‘asr, prevodi također u značenju „vremena“, međutim, sa pojašnjenjem da se to odnosi na „vrijeme koje ništi“. Na osnovu navedenog, iz prijevoda Kur’ana Miće Ljubibratića (Hercegovca) razumijemo da se ovdje odnosi na vrijeme poslije podnevlja; iz prijevoda Besima Korkuta razumijemo da se radi o vremenu općenito; iz prijevoda Pandže -Čauševića razumijemo sa je Bog uzeo vrijeme za svjedoka; dok iz prijevoda prof. dr. Enesa Karića razumijemo da se ovdje ne radi o vremenu općenito, nego o vremenu koje ništi (čovjeka).
Tumači Kur’ana kažu, da kada se Allah, dž.š., zakune u Kur’anu o nečemu od Njegovih stvorenja, to nam ukazuje na veliku važnost i vrijednost onoga čime se on kune. Božanska zaklinjanja u Kur’anu su vrlo česta. Čini se da je najzanimljiviji oblik Božanskih zakletvi u Kur’anu onaj gdje se vidi kako Bog uzima vrijeme za predmet Svoga Jamstva. Sura el – ‘Asr iznimno je zanimljiva u tom pogledu.
Šerif Ahmeti, poznati prevodilac i komentator Kur’ana na albanskom jeziku, kaže: „Allah, dž.š., se zaklinje u vrijeme, koje jenajdragocjenija stvar za čovjeka, ako je bude iskoristio onako kako treba. Postoje mišljenja da se pod vremenom koje se ovdje spominje, misli se na vrijeme života Poslanika, s.a.v.s., ili vrijeme ikindije namaza.
Osnova riječi el-‘asr u glagolu treće vrste znači: biti nečiji savremenik. Svako vrijeme ima svoje osobenosti po kojima se raspoznaje. Tako npr. kažemo: period ashaba, ili vrijeme atoma, ili vrijeme istraživanja svemira. Ova sura, iako kratka, sažima posljedice ljudskog djelovanja na ovom svijetu u bilo kojem vremenu ili na bilo kojem prostoru.
Prema mišljenju Muhammeda Asada, riječ ‘asr označava „vrijeme“ koje je mjerljivo, i sastoji se od slijeda razdoblja (za razliku od riječi dehr, koja označava „neograničeno vrijeme“, bez početka ili kraja, tj. „apsolutno vrijeme“. Odatle, ‘asrnosi značenje prolaska ili hujanja vremena – koje ne može nikada biti vraćeno.
Prema mišljenju akademika prof. dr. Enesa Karića, korijen riječi A-S-R ima izvornu intenciju u riječi „cijeđenje“, to jest vrijeme cijedi čovjeka, i sva stvorenja. Naprimjer, u suri Jusuf (XII: 36) jedan utamničenik kaže kako je sanjao „da cijedi grožđe“ (inni arani a’siru hamran).
Ibn Kesir, u svom poznatom tefsiru, tumačeći ovaj prvi ajet sure el- ‘Asr, veli:„El-Asr, العصر znači „Ez-Zeman“ –vrijeme. Zejd ibn Eslem kaže da se ovdje misli: „Tako mi ikindijа – namaza“. Prema mišljenju Ibn Kesira, prvo mišljenje je ispravnije.
Imam Er-Razi, u vezi sa izrazom el-‘asr, u svome tefsiru kaže: „Allah se zaklinje vremenom u kojem je živio Poslanik, a.s., kao i mjestom njegovog života, ali i njegovim životom, pa kao da kaže: ”Tako mi vremena u kojem ti živiš, tako mi tvoga grada i tvoga života.” I kao da Allah, dž.š., kaže: ”Ti si, Muhammede, bio prisutan među njima, i ti si ih pozivao, a oni su se okretali od tebe i nisu te prihvatili. I oni koji su ti okrenuli leđa i nisu prihvatili tvoj poziv, pa ima li veće propasti i nesreće od njihove.“ A imam Alusi je rekao: ‘’Rečeno je da se time misli na vrijeme poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., jer je to najvrjednije vrijeme uopće, zbog vrijednosti i veličine Muhammeda, s.a.v.s.
Ibn Džuzejj el-Kilbi el-Endelusi, u svom tefsiru pod nazivom: Et-Teshilu li ‘ulumi’t-tenzil (Olakšani komentar Kur’ana), vezano za značenje ovog ajeta navodi tri mišljenja:
Prvo: Misli se na ikindiju – namaz. Uzvišeni Allah se njime kune zbog njegove vrijednosti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Koga mimoiđe ikindija – namaz kao da je izgubio svoju porodicu i imetak!“
Drugo: to je vrijeme predvečerja, kojim se Allah, dž.š., kune kao što se kune i jutrom. Ovo mišljenje potvrđuju i riječi Ubejja b. Ka’ba koji je pitao Resulullaha, s.a.v.s., o ovom ajetu, na što mu je rekao: „Tvoj Gospodar se kune posljednjim dijelom dana.“
I treće: Misli se na vrijeme općenito.
Allah, dž.š., se zaklinje u vrijeme da je čovjek izgubljen i očajan, bilo to da je on zemljoradnik, trgovac, građevinski majstor, uposlenik, ministar, vladar, učenjak, i bilo to kojeg posla bude obavljao i na kojoj poziciji bude djelovao; dok čovjek ne bude ispunio i slijedio četiri karakteristike i osobine:
– Vjerovanje u Jednog i Jedinog Boga – Allaha, dž.š.;
– činjenje dobrih djela;
– preporučivanje pravde i istine;
– preporučivanje strpljenja i ustrajnosti.
Mi smo na ovom prolaznom svijetu kratko samo, ograničeno vrijeme. Svaki sekund, minut, sat, dan, za na predstavlja dragocjenost. Ne smijemo se sa njime šaliti, ne smijemo ih uzalud protraćiti, jer je život izuzetno ozbiljan zadatak, a smrt je nijemi svjedok te uzvišene ozbiljnosti. Ahmed Ševkija (umro 1932.) u svome stihu briljantno ovo ukazuje:
„Otkucaji srca čovjekova govore mu:
Minute i sekundi – zbilja to život je!“
Vrijeme je nalik vatri, kao što vatra nestane sa drvima (ugljem, travom, kućom…) koju sažiže, tako i vrijeme nestaje sa onim na čemu prolazi. Nastane list, nastane i njegovo vrijeme. Nestane list, nestane i njegovo vrijeme. Nastane kaplja vode, nastane i njezino vrijeme. Nestane kaplje, nestane i njezina vremena. Nastane mrav sa svojim vremenom, tako s njime i nestane…
Pritom je vrijeme nepovratno, ireverzibilno. Kako kaže al- Maʻarrī:
أَمْسِ الَّذِي مَرَّ عَلَى قُرْبِهِ ٭ يَعْجَزُ أَهْلُ الْأَ رْضِ عَنْ رَدِّهِ
„Jučer koje je otišlo – iako je blizu,
svi stanovnici Zemlje vratiti ga ne mogu!“
Kad je u posrijedi „čovjekova prolaznost“, postoje dosta spjevi pjesnika, a među arapskim i islamskim pjesnicima najljepše je pjevao (i slao „najturobnije“ poruke) Ebul – Atahija (umro. 210/826), koji je živio u vrijeme dinastije Abbasija. Evo nekoliko njegovih spjeva:
„Ne vjeruj vremenu,
Obuci haljine prema svakoj prilici.
Jer, i nas će u grob zagrnuti ljudi
Baš kakono smo i mi ljude zagrtali!“
Na Zapadu je poznata izreka: „vrijeme je novac“, a na Istoku kažu da je vrijeme čak i vrijednije od novca: „Vrijeme se ne može kupiti ni draguljima.“ Da, to je zaista tako, međutim, vrijeme je i puno više od toga. Vrijeme je bitno pitanje čovjekovog života. Kako se ponesemo prema tom Božijem poklonu, odredit će se i naš čitav životni stav.
U svome ograničenom životu imamo zadatke, koje ih trebamo sukladno našim mogućnostima i sposobnostima i ostvariti. Svako čovjek ima svoju misiju na zemlji, on je ne bi smeo iznevjeriti ili izdati.
Kaže Ibnul-Kajjim el-Dževzijj, u djelu: El-Dževab el-Kafi limen se’ele ‘anid-devaiš-šafi, kaže: „Čovjekovo vrijeme, u biti, to je njegov život.” Dok je Hasan el-Basri rekao: „O, čovječe, ti si samo određeni broj dana, kad god prođe jedan dan prošao je i dio tebe, a kada ode dio gotovo da ode sve.“ Dalje, Hasan el-Basri kaže: ”Nema tog dana koji obasja zoru a da se u njemu doziva: O, čovječe! Ja sam novo stvorenje, svjedok tvog djela; pa opskrbi se od mene, jer ja se do Kijametskog dana više ne vraćam.”
Muslimani, a po naročito mladi ljudi, koji poštuju život dat od Allaha, dž.š., trebaju korisno upotrijebiti vrijeme, koje stoji pred njima. Već od prvih svojih saznanja treba učiti nauk pravilno upotrijebljenog vremena. Jer, svaki rani početak daje veći plod od onog kasnijeg.
Na jednom starom satu u Oxfordu piše: „Vrijeme prolazi, ali se za njega polaže račun“.
Narodne poslovice glase:
„Vrijeme je sablja, ako je ti ne odsiječeš onda će ona tebe odsjeći“.
„Vrijeme je postepeni čovjekov ubica, ono čovjeka neprimjetno i polahko ubija“.
„Današnje vrijeme iskoristi u potpunosti, jer je nepovratno“.
Eh, kada bi samo ljudi znali značaj vremena! Nije ni začudna činjenica da je neki čovjek odlično savladao jedan strani jezik učeći samo u pauzi na svom radnom mjestu ili pak drugi dok je čekao narudžbu u restoranu u vremenu od 10-15 minuta. Muhammed, s.a.v.s., je imao običaj da sebe ukori ako u toku nekog dana ne bi nešta novo naučio. On, s.a.v.s., nas u svojim hadisima upozorava na iskorištavanje vremena, a među ostalom i na ovo: „Mladost prije starosti, život prije smrti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva i slobodno vrijeme prije zauzetosti.“
Prenosi se od Muaza b. Džebela, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Neće se pomaknuti noga roba na Sudnjem danu dok ne bude pitan za četiri stvari: životnu dob – u šta je potrošio, mladost – kako ju je proveo, novac – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio, znanje – kako ga je upotrijebio.” (Et-Taberani)
Zaista smo mi odgovorni za vrijeme kojeg živimo, jer je ono dar od našeg Plemenitog Stvoritelja. Zasigurno je da niko od nas ne zna kada će nastupiti smrtni čas. Znamo samo da moramo plemenito učiti, raditi kako bismo shvatili našu misiju na ovom kratkom i prolaznom i zaradili što više dobara u njemu. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:
إذا وقعت الواقعة (1) ليس لوقعتها كاذبة (2) خافضة رافعة (3) (الواقعة)
„Kada se Događaj dogodi,
događanje njegovo niko neće poreći,
neke će uniziti, a neke uzvisiti!“
Život nalikuje nekom putovanju, a čovjek kao putnik na tom putu, pa ako se čovjeku ukaže prilika da se samo za tren zaustavi za opskrbu i konak u toku putovanja, onda će se on potruditi da se dobro odmori i opskrbi za njegov dalji i nepovratni put. Opskrba ovdje nalikuje danima provedenim na ovom prolaznom svijetu, dok konak nalikuje noćima.
Autor: Azmir Jusufi