Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., obećao je pomoć i nagradu vjernicima na ovome i na budućem svijetu o čemu govore mnogi ajeti i hadisi. No, i pored jasnih ajeta i hadisa da vjernicima pripada pobjeda i sretan ishod na ovome kao i na budućem svijetu, neke muslimane obuzima sumnja u to zbog teškog stanja i kriza u koje zapadaju muslimani, te iskušenja i nedaća koje ih snalaze na dunjaluku.
Na te sumnje briljantno je odgovorio Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekavši: ”Ovdje ćemo se podsjetiti na važnu tačku, a to je da čovjek sluša i gleda šta se događa sa muslimanima i kakve sve nedaće i nesreće snalaze vjernike na dunjaluku, dok s druge strane mnogi nevjernici, pokvarenjaci i tirani imaju vlast i imetak i uživaju u dunjalučkim blagodatima, pa onda povjeruje da su ovosvjetska dobra i blagodati rezervisana za nevjernike i pokvarenjake, a da iskreni vjernici imaju vrlo malo udjela u dunjalučkim blagodatima.
Također, takav povjeruje i pomisli da su ponos i pobjeda nevjernika i munafika nad vjernicima konstanta i onda kaže: ‘Ja sam na istini, ali sam ipak gubitnik.’ A ako se spomene Allahova pomoć i pobjeda koju je obećao bogobojaznim vjernicima, on kaže: ‘Ovo se odnosi samo na Ahiret.’ Ako mu se kaže: ‘Kako je moguće da to Allah čini Svojim evlijama i robovima koje On voli i koji su na istini?’, on odgovara: ‘Allah čini ono što hoće i On upravlja kako hoće, u skladu sa ajetom: ”On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.” (El-Enbija’, 23.)’ Ili pak kaže: ‘Allah to čini kako bi vjernicima omogućio da pokažu sabur na iskušenjima i nedaćama i kako bi ih onda za sabur nagradio nagradom bez računa na Ahiretu.’
Takve tvrdnje i pretpostavke, koje su daleko od istine, temelje se na dvije predrasude. Jedna je pretjerano lijepo mišljenje dotične osobe o sebi i svom vjerovanju, i uvjerenje da on u potpunosti izvršava ono što je Allah naredio i da se kloni onoga što je zabranio, kao i uvjerenje da je kod njegovog protivnika (nevjernika) situacija dijametralno suprotna, odnosno da on ne izvršava ono što je Allah naredio i da čini ono što je zabranjeno, te da je on, kao vjernik, preči Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., i vjeri islamu.
Druga predrasuda je da Svemogući Allah ne podržava i ne pomaže istinskog vjernika i da mu nije odredio sretan ishod na dunjaluku, već da vjernik živi svoj život na ovome svijetu potlačen, trpeći zulum i nepravdu, a istovremeno izvršavajući vjerske naredbe javno i tajno i suzdržavajući se od onoga što je zbaranjeno i javno i tajno.
La ilahe illallah! Koliko je samo štete u ovoj samoobmani pobožnog neznalice, vjernika koji ne posjeduje istinsku spoznaju i koji sebi pripisuje znanje, a zapravo je prava neznalica u pogledu suštinskih značenja vjere. Jer, vjerovanje da Allah neće pomoći nosioca istine i na ovome i na budućem svijetu, već da ovaj svijet pripada nevjernicima i munaficima i da su nevjernici i zulumćari u povlaštenom položaju u odnosu na vjernike na ovome svijetu, posljedica je džehla i neznanja o Allahovom obećanju i prijetnji.
Što se tiče odgovora na prvu predrasudu treba reći sljedeće: vjernik često ostavlja dužnosti za koje on ne zna da su obavezujuće, ili ostavlja vjerske dužnosti nakon saznanja da su naređene, zbog lijenosti, ili ravnodušnosti, ili neispravnog tumačenja, ili slijepog slijeđenja (taklid), ili zbog toga što smatra da on izvršava propise koji su važniji od onih koje ostavlja, i sl. Osim toga, dužnosti i obaveze srca su bitnije i na većem su stepenu obaveznosti od tjelesnih dužnosti, ali većina muslimana se prema njima odnosi kao da to uopće nisu vjerske dužnosti i obaveze, već pohvalne stvari u vjeri.
Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.) Dakle, slava i ponos srazmjerni su snazi i jačini vjere, a također i pobjeda i vlast na zemlji. U ajetu dolazi: ”Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci.” (El-Gafir, 51.) Zatim: ”Pa smo Mi one koji su povjerovali – protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili.” (Es-Saff, 14.)
U onoj mjeri u kojoj kod vjernika nedostaje imana ili se on smanjuje, u toj mjeri se smanjuje mogućnost pobjede i podrške. Pa, ako je neko doživio iskušenje i nesreću u pogledu svog života, ili imetka, ili možda poraz od neprijatelja, to je zbog njegovih grijeha, odnosno zbog ostavljanja naredbi i činjenja onoga što je zabranjeno, što samo po sebi znači smanjivanje i nedostatak imana. Na ovaj način, otklonjena je nejasnoća koja je prisutna kod mnogih muslimana u pogledu Allahovih riječi: ”A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.” (En-Nisa’, 141.)
Mnogi muslimani ovaj ajet tumače u smislu da Allah neće dati nevjernicima puta do vjernika na Ahiretu, a drugi opet govore da Allah neće dati nevjernicima priliku da pobijede vjernike argumentima. No, istina je da nevjernici nemaju puta do vjernika koji posjeduju potpuni iman, ali kada oslabi iman onda se nevjernicima otvara put do vjernika shodno nedostatku i smanjenju imana, i to znači da su oni sami otvorili put nevjernicima ostavljajući i zanemarujući pokornost Allahu, dž.š. Jer, istinski vjernik (mu’min) je ponosan, pobjednik, potpomognut od Allaha ma gdje bio, čak i ako bi bio napadanut sa svih strana, samo ako posjeduje istinski iman i vjerovanje.
Što se tiče drugog stava i predrasude, mnogi muslimani misle da je istinskim vjernicma suđeno da budu ugnjetavani i potlačeni na ovome svijetu, za razliku od nevjernika koji i pored svoga nevjerstva uživaju u blagodatima i drže dominaciju nad vjernicima na ovome svijetu. Takvi nisu sigurni u Allahovo obećanje da će Njegova vjera i oni koji je budu istinski slijedili pobijediti, ili pak misle da se Allahovo obećanje odnosi samo na neke skupine vjernika i na određeno vrijeme, što je posljedica pogrešnog razumijevanja Allahove Knjige, jer je Allah u Kur’anu objasnio da je On pomagač vjernika na ovome i na budućem svijetu i mnoštvo je ajeta koji to potvrđuju.” (Igasetul-lehfan min mesajidiš-šejtan, II/177-183.)