Makar iz dva razloga vam želim ispričati ovu priču. Prvi razlog je, da Allah swt zaista upućuje koga On hoće a u zabludi ostavlja onoga koga On hoće. Ovo je ujedno od jezgra jednog imanskoga šarta, da sve što se dešava i biva, biva i događa se sa Božijim određenjem. Uputu i razumjevanje Allahovog Dina, Allah azze we dželle, stavlja direktno u srce od svojih robova, kome On hoće, a znanje se uglavnom crpi iz knjiga dugim i napornim studiranjem. Ovo dvoje idu uglavnom uporedo i zajedno kod vjernika, dok neko moze posjedovati znanje o Islamu ali da nema pravu Uputu niti razumijevanje vjere. Najbolje svjedočanstvo da je ovo istina, može nam poslužiti veliki broj nemuslimana koji studiraju Islam i barataju sa mnogim informacijama o Islamu ali su bez Upute i razumijevanja Allahovog Dina.
Na žalost, sve ove atribute može da posjeduje i poneki musliman, koji onda, zavisno od funkcije, pozicije u društvu i prirode posla kojim se bavi, bude rak rana ili poput crva, koji zdravu voćku nagriza iznutra, a samo pažljivi i oprezni primijete njegovo prisustvo u istoj a laici to uoče tek kada ona postane sva crvava i kada je kasno spasiti je od sigurnog propadanja. Helem nejse…
Drugi razlog, što vam ovo pričam, jeste ispunjenje Allahovog Obećanja cijelom čovječanstvu, do Dana sudnjega: Kur’an je Objava svim ljudima svijeta a Muhammed saws je poslednji Allahov poslanik, isto tako, svim ljudima svijeta.
O ovim dvijema stvarima sedamnaestogodišnja Sonja Horvat nije imala pojma, dok se drogirana vukla zabitim ulicama New Yorka, razmisljajući kako će se baš ove večeri baciti sa jednog od silnih mostova u hladnu vodu, ili će sebi negdje u mraku, opet, pokušati prerezati vene, da napokon dokrajći ovaj svoj jadni i besciljni život. Otac Boris i mati Ivana, vedro nasmijani i ništa ne sluteći, vozili su se samo dva bloka dalje u udobnom džipu sa diplomatskim tablicama konzularnog predstavništva Bosne i Hercegovine u USA***, od konzulata kući. Oboje su puno i cjelodnevno radili pa nisu ni realizirali probleme i propast sopstvenog, jedinog djeteta, iako Sonja već dvije godine unazad ima većinu simptoma psihičke poremećenosti, ili u najmanju ruku, učestale depresije i izljeve bijesa i suza.
Ove večeri se “sve nakupilo” , glava je brujala kao Nijagarin vodopad. Od svoje sedme godine, svako par godina, su selili iz grada u grad – poslom! Nikad nije mogla imati prijatelje koje do kraja zna i kojma se moze povjeriti, sa kojima se moze druziti. U zadnje vrijeme sve samo kratke veze, momci je nadrogiraju jeftinim drogama pa iskoriste i onda ostave. Uvijek ju je pekla savjest ali nije mogla iz svoje kože: kada god sakupi snage da ostavi drogu i da se prođe lošeg društva, već sutra dan je ovisnost bila jača nego prethodnog dana i potrošila bi i zadnji Penny.
Nekako na kraju mračne ulice, sva u mislima, s čvrstom odlukom da sebi ove noći uzme mladi život, stade kraj izloga knjiga i zagleda se u njih. Od djetinjstva je voljela čitati, čak nadprosječno, ali je zadnje dvije godine izgubila volju i za tim. Silni junaci iz knjiga nisu joj uspjeli nadomjestiti roditeljsku brigu i ljubav, koje je bivalo sve manje, kako je ona postajala starija. Osjetila je kako je noge izdaju i oči neobično peku dok je sa divljenjem posmatrala arapski naslov jedne knjige u staklu prozora. Bila je jednostavna, bez ukrasa, ali kaligrafski naziv se dojmio tako otmjen da ukrasi, zapravo, nisu ni bili porebni.
Umorna se spustila leđima uz staklo i nedugo iza toga zaspala. U snu joj se pojavi konjanik čije lice nije vidjela jer je bilo sakriveno bijelim turbanom i velom magle ali je njegova blizina njoj ulijevala sigurnost i spokoj; kao da je nešto govorio ali ona to nije razumjela a onda se oglasio ezan – znala je to, jer je kao dijete odrasla u gradiću gdje je bilo puno Muslimana i nekoliko džamija. Ezan ju je stalno smirivao a ona mu se divila. Kasnije, kada je postala zrelija, znala je razliku između muslimana i nemuslimana, između ezana i crkvenog zvona. Kako je iznenada došao, tako iznenada je i nestao neznani konjanik a Sonju su probudili nepoznati ljudi i žene koji su se našli kraj izloga. Kasnije je znala da su to Muslimani, koji su došli obaviti sabah namaz, a izlog pred kojim je zaspala – to je bio vanjski prozor jedne “arapske” džamije.
Nakon što se umila i popila čaj, koji su joj ponudili ovi ljubazni ljudi, vidjela je imama koji je na glavi nosio turban pa se prisjeti konjanika iz sna i zalupa joj srce!
– Ko je on?
– To je naš imam, Muhammed!
Ona se zagleda oko sebe i vidje mnoštvo knjiga na regalima sa istim onim natpisom pa upita:
– kakva je ono knjiga?
– Qur’an ul Kerim!”, rekoše.
– Mogu li pogledati?
– Da, ali se moraš očistiti i pokriti kosu.
Zatezala je a onda im ispriča o sebi i svoj maloprijašnji san. Konjanik u snu je rekao da se zove Muhammed i pokazivao joj je rukom na knjigu u izlogu, pred kojim je spavala. Jedna starija žena, Arapkinja, joj priđe i nježno je zagrli, sa suzama u očima.
– Blago se tebi dijete! Čini mi se da bih sve dala za takav jedan san!
Nekoliko godina iza ovog, u jednoj Njujorškoj džamiji, prišli su mi mlad muškarac sa bradom i žena pod nikabom. Nakon srdačnog razgovora, Fatima, žena pod nikabom spomenu još jednu stvar, koja me uvjek iznova prisjeti na Svemilost moga Gospodara.
– Bila sam tada na dnu dna. Bez cilja, bez perspektive, razočarana, drogirana i ostavljena, u cvijetu svoje mladosti. Moj Gospodar mi je iz svoje Mudrosti poslao san koji je iz temelja promijenio moj zivot. Postala sam onog jutra Muslimanka, bio je petak, dan Allahove Milosti i bereketa, dan kada sam “upoznala” svog Poslanika saws i dan kada sam prvi put, u suzama, slušala ezan i dan, kada sam sva u suzama i prvi put učinila svoju prvu sedždu. Na tom želim i umrijeti, ako Bog da!
*** Grad i imena izmijenjeni a događaj je bio stvaran prije nekoliko godina.
Autor: Fuad A. Seferagić