Godinama već gomilaju se strahovi da će „crni labud“ testirati sposobnosti upravljanja krizom Evropske unije. S epidemijom korona virusa, ti su strahovi opet tu – i nije uopšte jasno hoće li ih Evropska unija moći izdržati.
Epidemija COVID-19 nije bilo kakav test za stres. Ona će vjerovatno pogoditi cijeli svijet, dovodeći do sinhroniziranog usporavanja rasta ili čak recesije. Sinhronizirane recesije su doslovno uvijek dublje i traju duže od onih koje pogode pojedinačne ekonomije, a otvorene ekonomije kao što je EU pogađaju posebno jako.
Problem usložnjava činjenica da se svaka država članica suočava sa ozbiljnim šokom, pa će moći puno manje da pomažu jedna drugoj nego što su to bile u stanju tokom krize u eurozoni koja je počela 2010. Italija je bez sumnje do sada najviše propatila. Ali raniji obrasci širenja drugdje ukazuju na to da će se korona virus nastaviti širiti po Evropi, stavljajući svaku državu pod sve veći pritisak.
Naravno, nemoguće je reći precizno kako će se epidemija razvijati. Ali ta će nesigurnost samo pogoršati ekonomske posljedice, jer će potkopati investicije i potrošnju u domaćinstvima.
Virus usporio globalnu trgovinu
Virus je već poremetio dobavljačke lance i usporio je globalnu trgovinu, sa predvidivo negativnim posljedicama na korporativne prihode i zaposlenost. Posebno su snažno pogođeni turizam i transportni sektor, ne samo zbog vladinih ograničenja na putovanja, već i zbog dobrovoljnog „društvenog distanciranja“ i smanjenog kretanja. Kao rezultat, sveukupna potražnja već opada, što se odražava u padu cijena nafte – koji je tipično vijesnik globalne recesije.
Bez sumnje, posljedice negativnog šoka kao što je COVID-19, koliko god bolne, mogle bi biti kratkotrajne. Dok je Kina stavila pod kontrolu nove infekcije, broj slučajeva oboljelih i dalje raste na drugim mjestima. Ako se ovo uskoro ne promijeni, ekonomske posljedice vjerovatno neće biti privremene.
Vjerovatniji scenario je da će šok zbog korona virusa testirati otpornost sistema javnog zdravstva, radnih odnosa i formalnih i neformalnih mehanizama solidarnosti širom Evropske unije. Ako se na pandemiju ne odgovori agresivnom politikom na vrijeme, njene posljedice će vjerovatno biti dugotrajne, posebno ako se aktiviraju mehanizmi pojačanja.
Takvi mehanizmi tipično rade kroz finansijski sektor. Dobra vijest je da su, zahvaljujući poboljšanoj regulaciji, banke bolje kapitalizirane nego 2008, kada je izbila zadnja globalna finansijska kriza. Ali neke države i dalje imaju ozbiljne slabosti, a otpornost malih i srednjih preduzeća i dalje je upitna. U proizvodnom sektoru, mala i srednja preduzeća već trpe. Ukoliko kriza potraje, šteta po njih će se vidjeti na završnom bankovnom računu.
U Evropskoj uniji kapacitet da da efikasan odgovor i pretrpi neizbježnu štetu (uključujući i od sveukupnog pada potražnje) varira diljem država članica. Ali čak i u relativno dobro opremljenim državama, jednostrane ad hoc mjere imaju ograničen potencijal. Koordinirana akcija – posebno na fiskalnom frontu – bila bi daleko efikasnija.
Mehanizam za upravljanje krizom
To ne znači da se naprosto dozvoli državama članicama da imaju veće fiskalne deficite. Iako bi ovo pomoglo – pogotovo jer bi popravilo odnos između EU i njenih građana – utjecalo bi na premiju za rizik kod nekih država (kako pokazuje talijanski slučaj). Naučili smo prije deset godina da bi ovo moglo ugroziti opstanak eurozone i pogoršati krizu dovodeći do finansijske segmentacije. Monetarna politika može pomoći na razne načine – osiguravajući likvidnost gdje je potrebna. Primjera radi, kreatori politika bi mogli implementirati operacije ako banke pozajme novac srednjim i malim preduzećima. Šire od tog, centralne banke trebaju iskoristiti sve dostupne alate da pokrenu silazni pritisak na očekivanja inflacije od pada cijena nafte.
Ali Evropskoj uniji je zaista potreban koordinirani fiskalni stimulans koji koristi njenu moć zajedničkog finansiranja. Pa ipak, trenutno ne posjeduje instrument kojim bi podržala države članice usred velikih zajedničkih šokova. Evropski stabilnosni mehanizam mogao bi biti aktiviran u ekstremnom scenariju, ali neprimjereno bi bilo koristiti ga kao alat za upravljanje potražnjom. Fond solidarnosti Evropske unije je isuviše mali za taj zadatak.
Pandemija korona virusa predstavlja priliku za Evropsku uniju da kreira moćan mehanizam za upravljanje krizom, koji objedinjuje resurse država članica i kanališe ih prema koordiniranoj fiskalnoj politici. Ideja za takav „fond osiguranja“ nije nova: nekoliko ekonomista ju je pomenulo nakon zadnje krize, kada se punom parom govorilo o reformi upravljanja.
Evropska unija ima sklonost ka tome da najveći napredak ostvaruje u lošim vremenima. I kako milioni ljudi trenutno zarobljeni u Italiji mogu potvrditi, epidemija korona virusa je veoma loše vrijeme. Sada je trenutak da Evropska unija poduzme brzu koordiniranu akciju i profitira na pravom trenutku za izgraditi institucije koje su joj potrebne kako bi moderirala još efikasniju akciju sljedeći put.
Geopolitički kontekst
Trenutni geopolitički kontekst bi trebao ojačati evropsku motivaciju da popravi svoj kapacitet upravljanja krizom. U 2008. je dominirala međunarodna saradnja, a SAD je bio pouzdan partner Evropi. Kada su evropske banke očajnički trebale američke dolare, ubrzo su uspostavljene linije razmjene valuta kako bi se sačuvala finansijska stabilnost.
Danas je nasuprot tome u porastu izolacionizam, a SAD predvodi. Američke Federalne rezerve nisu nikoga konsultovale prije implementacije svog najnovijeg hitnog reza kamatne stope. Naježite se pri pomisli šta bi se desilo ukoliko bi evropskim bankama hitno trebalo finansiranje dolarima u ovom kontekstu.
COVID-19 bi trebao poslužiti kao moćno upozorenje za vlade širom svijeta. Kombinacija degradacije okoliša i duboke ekonomske povezanosti učinila je svijet ranjivijim nego ikad na iznenadne, velike šokove. Evropska unija duguje svojim državljanima da se pobrine da može odgovoriti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Project Syndicate