Amele, često ste, kada smo ranije razgovarali, govorili da ste sretna osoba. Šta Vas to, zaista, čini sretnim?
– Osjećam se, zaista, sretno, zadovoljan sam i ispunjen. Vjerovatno zato što se sve slaže, od porodice do treninga. Vodim normalan život, bez nekih veklikih trzavica. A radim one stvari koje su dobre za mene. Na treninzima se trudim da radim maksimalno, a na utrkama još više.
Osvojili ste u prošloj godini srca svih Bosanaca i Hercegovaca koji istinski vole BiH. Zanima nas postoji li jedna prostorija u Vašoj kući u Kaknju za sve ove silne trofeje koje ste dobili?
– Već su moji roditelji renonovirali tu moju sobu… Posebno su napravili prostor za ove trofeje, za koje se nadam da će ih u budućnosti biti još više. Ova priznanja koja dobivam, pa i od “Avaza” i “Sporta”, za mene su poseban motiv da radim još više.
Kako su prošle pripreme u Počestromu?
– Južna Afrika je bila sjajna. Prvi put sam rekao: “Da mi je ostati još mjesec”, jer sam ranije znao govoriti: “Da mi se što prije vratiti kući.” U Počestromu sam dao sve od sebe. U ovom periodu nikada ranije nisam ovako odlično trenirao. Meni je bitno da sam se zdrav vratio i da je trener Điovani Gidini zadovoljan.
Ono što nas zanima, a vjerujem i sve Vaše navijače, jeste ima li kod Vas još prostora za napredak?
– Mislim da ima. U nekim stvarima osjetim na sebi da još mogu spustiti vrijeme prema svjetskom rekordu i mom ličnom najboljem rezultatu. To su pokazale i pripreme u Južnoj Africi.
S kim se od atletičara najviše družite izvan atletske staze?
– Najviše se družim s Hamzom Alićem. Kada smo u Zenici, prije treninga zajedno popijemo kafu ili čaj. Tu je i trener Elvir Krehmić i naš veliki prijatelj Nedžad Heco. Od konkurenata, rijetko viđam rivale. Na mene je fin utisak ostavio David Rudiša. U Južnoj Africi najbolji utisak na mene je ostavio Nijel Amos iz Bocvane. S njim sam razmijenio brojeve telefona, uzeo je mobitel i napravio zajednički selfi. I ostali su korektni.
U Počestromu je bio i Francuz Pjer-Ambrosija Bose (Pierre-Ambrossie Bosse), koji Vas je nakon utrke u Pekingu optužio za doping. Kako je protekao prvi susret?
– Moj je običaj da, kada dolazim za stol gdje sjede atletičari, sa svima se rukujem. Negdje na sredini stola sjedio je i Bose. I njemu sam pružio ruku. On je malo spustio pogled, ali su ostali aplaudirali. Valjda je svjestan da je pogriješio, a ja sam mu oprostio.
Poznato nam je da ste veliki vjernik. Koliko Vam vjera pomaže u sportu?
– Uzor mi je Muhammed, a. s. On je meni posebno, a trebao bi biti svim Bošnjacima. On je savršena osoba i pokušavam primjenjivati dosta toga. Vjera mi dosta pomaže, daje mi smirenost i samopouzdanje. Kada sam bio u žiži svih dešavanja, posebno nakon osvojene medalje u Pekingu, ostao sam čvrsto na zemlji, a sve zahvaljujući vjeri.
– Dosta su mi pomogli i savjeti iskusnijih ljudi, poput mog prijatelja Suada Kaknje te načelnika Kaknja i Zenice Nermina Mandre i Husejina Smajlovića. Tu je i vlasnik kompanije “Hifa” Hajrudin Ahmetlić, koji je sjajna osoba.
Hvalili su Vas mnogi velikani svjetske atletike, od Britanca Sebastijana Koua do Daneta Korice…
– Čuo sam i čitao sve te pohvale od renomiranih svjetskih imena iz svijeta atletike. Naravno, to mi sve godi i motivira me da radim više i kvalitetnije. Hvala svima onima koji smatraju da je odlično sve ovo što radim.
Koja Vam je, ako izuzmemo bronzu sa Svjetskog prvenstva, najdraža utrka u prošloj godini?
– Utrka Dijamantne lige u Monte Karlu za mene je nešto posebno što se dogodilo u 2015. godini. To je utrka koju ću zauvijek pamtiti zbog mnogo razloga. Najviše zbog toga što na mene niko nije obraćao pažnju pa sam na onako superioran način na cilj stigao kao prvi.