Piše: Abdumelik Bašić
Mi smo miskini
Kaže Imam Ahmed Ibn Hanbel ,rahimehullah: “Mi (svi ljudi) smo miskini (jadni i bespomoćni) jedemo nafaku (precizno određenu) i čekamo edžel “(neizmjenjivo određen čas umiranja).
Jad našeg stanja se ogleda u tome da ništa sami ne posjedujemo, sve što imamo je da pozobljemo što se nalazi u “paketu rizka” i da dišemo do određene sekunde. Ni kap vode izvan propisane nafake ne možemo sebi pribaviti niti jednu sekudnu život produžiti. Samo što možemo vjernički na to gledati i dok dišemo i jedemo za vječno dobro – dobro raditi.
Sve sam to dozvolio i prihvatio zbog vlasti!
Kaže jedna arapska priča da su bila u nekom mjestu četiri silnika koja su gospodarila tim krajem ali su se sporili među sobom koji je najzaslužniji da bude vladar u tom kraju. Jedan od njih predloži da, pošto su po naravi zlikovci, onaj ko učini najgnusnije djelo tome će pripasti čast da njima vlada. Kada su se oko toga složili odnekud se pojavi neka starica te jedan između njih je napadne i počne udarati. Kada se zadovoljio obrati se svojima tražeći da ga proglase vladarom, jer je uradio najgore djelo napadajući bespomoćnu staricu. Drugi se pobuni pošto nije viđeno šta mogu ostali učiniti pa nasrne na jadnu staricu i strgne sa nje odjeću. I on zatraži da ga postave za vladara jer je uradio gore djelo do drugog. Trećem vrag ne dade mira pa napastova jadnu staricu tražeći prijesto jer je počinio najcrnje djelo do sada. Ali četvrti među njima, koji je sve ovo predložio, reče im: „ Niko do vas ne zaslužuje vlast nego je zaslužujem ja. Ja sam učinio gore djelo od vaših, ta starica je moja mati i sve sam to dozvolio i prihvatio zbog vlasti“.
Ovdje pojam majke može predstavljajti svaku svetinju: domovinu, imetak, evlada, roditelja, brata, ženu, vjeru, čast, slobodu, sve što se može povrijediti, preoteti, pokvariti, itd. Ko god na svetinju nasrće i zabranjeno otuđuje je zlikovac, ali je najkrivlji onaj čije su te svetinje i ko ih je dužan braniti, ako to nekome dozvoli i ne učini sve što može da ih zaštiti. Naše sestre, majke i kćerke koje je četnik silovao, džamije koje je četnik popalio i minirao, sela i gradove koje je očistio od njihovih žitelja su naše svetinje. Iako je grijeh četnika i ustaše zapanjujuće veliki, veći je grjeh nas ako to ne branimo i hladno posmatramo. Jer, da li bi oni hladnokrvno posmatrali da se to njima dešava? Naša djeca, njihove duše, umovi, vjera i moral su svetinja i emanet na našim plećima, ako nam ih drugi odvedu u zabludu, mijenjajući im identitet, vjeru, moral, kroz medije, školske programe i drugi vid indoktrinacije mi smo najkrivlji. Krivi su oni između nas koji za par groša, vode miran život i nebrigu a o tim pitanjima puštaju da nam razni svjetski probisvjeti djecu čine idlopoklinicima. Tada smo mi oni najgori, četvrti iz ove priče…