Dokle god u jednom narodu postoje vjerska znamenja i obilježja, postoji i vjera, a nestaje njihovim nestajanjem ili zamjenom.
U vjerska znamenja ubraja se sve ono što predstavlja javno prisustvo vjere i ono može biti vremensko, poput džume i bajrama, prostorno, poput džamija i medresa, ali može biti i stvorenje, poput kurbana. U vjersko znamenje ubraja se i hidžab kod muslimanke ili brada kod muslimana.
Allah je zabranio omalovažavanje znamenja: “…o vjernici, ne omalovažavajte Allahova znamenja” (El-Maila, 2), dok se poštovanje znamenja naziva bogobojaznošću: “…tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise – znak je bogobojaznosti srca” (El-Hadždž, 32).
Zanimljivo je da su svi stubovi islama javni i vidljivi i na taj način trajno sačuvani od izmjene.
Šehadet, koji je prvi stub islama i kojim svjedočimo čisti monoteizam, oglašava se deset puta svakog dana i to učenjem ezana i ikameta.
Ezan je ujedno i spoljašnji dio namaza koji se javno uči za svaki namaz i kojim se vjernici pozivaju na obavljanje namaza. Onaj koji se odazove na taj poziv i uputi prema džamiji, kao da time podiže znak, bajrak svoje vjere i javno ispoljava znamenje islama.
Na noćnim namazima Kurʼan se učiglasno i na taj način se čuva jer se neprestanim ponavljanjem otklanja mogućnost zaborava, izmjene, namjernog dodavanja ili oduzimanja.
Kada je riječ o zekatu, i ovaj se propis izvršava javno, od sakupljanja do podjele.
Kada je riječ o postu, vodi se računa o početku i kraju mlađaka mjeseca, što je islamski način računanja vremena, kao što se void računa o vremenu sehura i iftara, a što je usko vezano za vremena namaza.
Allahovo znamenje ili vidni vjerski simbol, u Kurʼanu je spomenut na pet mjesta, uvijek u kontekstu hadža, i to iz razloga jer je upravo hadž najvidniji vjerski simbol i obilježje.
Upravo naš odnos prema vjerskim znamenjima određuje i definira. Onaj ko ih poštuje, čuva i sa drugim u njima učestvuje, sebe je deklarirao muslimanom, a onaj ko postupa suprotno, ne može se smatrati muslimanom.
Preko vjerskih znamenja možemo da zaključimo šta je glavni cilj određene vjere ili vjerske skupine. Hadž, bajrami, ezani, kurbani, kao i ostala znamenja islama, jasno ukazuju na to da je glavni cilj veličanje Uzvišenog Allaha.
Količina javnih vjerskih znamenja kazuju nam i o kvalitetu vjerskih sloboda i vjerske prakse u jednom mjestu. Upravo zato je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, koja je bila otvorena borba protiv islama, uništeno 614 džamija i 218 mesdžida, kako bi se time u potpunosti uništio dio javnih znamenja naše vjere.
Prijetnja islamu ne dolazi od naših neprijatelj akoliko dolazi od nas samih, jer zanemarivanjem jednog po jednog znamenja, svoju vjersku praksu možemo dovesti na zanemarljiv nivo. To nam nije nepoznato jer smo iskusili vrijeme u kojem je obrezivanje muške djece ostao posljednji symbol islama u velikom broju naših porodica. Iako je došlo do poboljšanja stanja, ipak dalje napredovanje ili nazadovanje zavisi od nas samih i od našega odnosa prema navedenim znamenjima.
Često u jednom narodu dođe do zanemarivanja ili zamjene znamenja, pa tako se Bajrami prestanu obilježavati kao najvažniji praznici, a džamije više nisu glavna društvena okupljališta. Očuvanjem i poštovanjem svojih znamenja čuvamo i svoju vjeru.
Izvor: Veličanje Allaha i propis njegova psovača
Autor: Mithad R. Ćeman
Za Akos.ba pripremila: Selmedina M.