Insan svaki na ovome svijetu od trenutka rođenja biva predodređen za mnoge stvari. Najveći dio svog dunjalučkog života provede radeći i privređujući za sebe i svoju porodicu. I upravo u tom vrtlogu rada, obaveza i trke za nafakom često propusti da osjeti slast života i rahatluka u mjeri u kojoj mu to dunjaluk dozvoljava.
Zastati na tren i razmisliti o domovini, o Bosni, je nešto što uistinu svakog čovjeka odmara. Bosna nije samo komad omeđene zemlje u kojoj neki ljudi zive. Bosna je predah, Bosna je rahatluk i mehlem duše. Možda je baš zbog toga toliko puta osuđivana od strane komsija, jer niko nema taj sevdah i rahatluk kojim se duša poji kao što ga ima naša domovina Bosna i Hercegovina.
Prenj, Maglić, Čvrsnica, Prokoško jezero, kanjon Neretve, vrelo Bune, Vlašić i ostale ljepote nikoga u svijetu ne ostavljaju ravnodušnim. Nimmeta Božijih na svakom koraku i čiste vode i domaće hrane. Svako godišnje doba u Bosni ima posebu čar, jer kao što je svaka godina spoj različitih doba tako je i Bosna spoj različitih klima i predjela. Tako se u našoj domovini može osjetiti i dah mediterana,dah čistih planina i visoravni,ali i pitome posavske i krajiške plodne zemlje koja je blagonosna za naš narod.
Bosna nije samo spoj različitih predjela i klime, već je ona kao išaret Božiji spoj i različitosti, vjere, jezika, kulture i običaja.
I tako nakićena i nagizdana, uvijek je bila trn u oku komšiluka, koji bi joj često pozavidjeli na hiljadugodišnjoj historiji, odupiranju zubu vremena i različitim kulturnim identitetima koje je brižno kroz historiju odgajala i hranila.
Nemojmo se onda iznenaditi kada ljudi koji prvi puta dolaze u našu domovinu, a da prethodno nisu je smatrali za zanimljivu destinaciju, iznenade gostoprimstvom ljudi, ljepotom i zelenilom. I uvijek će se iznova vraćati iz dalekog svijeta i pričati o njoj, jer Bosna nikog ne vrijeđa, niti ga podrugljivo gleda. Naprotiv ona mu nudi iskrenu ruku i konačište ma odakle musafir bio.
Ovih dana svjedočimo po ko zna koji puta strahote kroz koje prolaze palestinci, koje proživljavaju na rodnoj im grudi. Gleda i cijeli svijet, ali neće baš da pohrli zaštiti nedužni narod Palestine. Nešto nam je to kao i poznato.Srebrenica i zaštićene UN zone kao da se juče vrtiše u naslovnicama svjetskih medija. U ono vrijeme devedesetih krik Bosne čuo se do neba,ali izuzev rijetkih niko se nije obazirao na taj krik i vrisak nedužnih insana.
Sada i u ovim mubarek danima isto tako taj krik do neba ispušta i Palestina. I gle čuda, izuzev rijetkih u svijetu, niko Palestinu nit vidi nit čuje. Kako je samo historija zanimljiva. Ponavlja se uvijek i stalno. Juče je bila Bosna, a evo Palestina sada.
Čemu nas to uči, o čemu nas navodi da razmišljamo?
Za Akos.ba piše: Rusmir Šerifović