Govoreći o vrijednosti strpljivosti u svojoj knjizi Zemmul-heva, Ibnul-Dževzi je naveo i predaju od Alije, r.a., u kojoj je on rekao: “Znajte da je strpljivost u građevini imana na stepenu glave u odnosu na ostatak tijela. Ko nema strpljivosti taj nema ni vjere.” Komentirajući ajet: Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali. (Es-Sedžde, 24.), Sufjan ibn Ujejne je rekao: “Nakon što su uzeli za ‘glavu’ stvari, postali su ‘glava’ i vođe naroda.” Hafiz Ebu Nuajm u svom djelu Hilyetul-evlija prenosi da je Sufjan es-Sevri rekao: “Ne ubraja se u razborite onaj ko u iskušenju ne prepoznaje blagodat, a u izobilju iskušenje.”
Prenosi si se da je halifa Omer ibn Abdul-Aziz kazao: “Allah ni jednom čovjeku nije podario neku blagodat, a zatim mu je oduzeo, pa on nestanak te blagodati kompenzirao strpljivošću, a da mu u toj kompenzaciji nije dao veće dobro od blagodati koju je izgubio.” Kada se halifa Ebu Bekr razbolio, okupljeni ashabi su mu rekli: “Hoćeš li da ti pozovemo doktora?” On im je kazao: “Doktor me je već pregledao.” Upitali su: “A šta je rekao?” Odgovorio je: “Rekao je: ‘Ja činim što hoću!’” Kategorije ljudi u odnosu na strpljivost Ibn Tejmijje je, u odnosu na strpljivost, podijelio ljude u četiri kategorije. U prvu kategoriju ulaze oni koji su strpljivi i bogobojazni. Njima je Allah obećao dunjalučku sreću i vječnu ahiretsku nagradu.
U drugu kategoriju spadaju oni koji su bogobojazni, ali nisu strpljivi. Naime, ima ljudi koji su poznati po svojoj izvanrednoj pobožnosti, koji se čuvaju grijeha, noći provode u dobrovoljnom namazu i učenju Kur’ana, redovno poste dobrovoljni post, međutim, kada ih pogodi neko iskušenje i nesreća onda očajavaju i gube strpljenje. Upravo se na ovu kategoriju odnose upozoravajuće riječi Ibnul-Dževzija koji je kazao: “Zapamtio sam čovjeka koji je imao blizu osamdeset godina i koji nikada, koliko ja znam, nije propustio namaz u džematu. Međutim, kada mu je umro unuk, on se prisutnima, koji su upućivali dove Allahu moleći ga da dječakovoj porodici podari strpljivost, a dječaku Džennet, obratio sljedećim riječima: “Uzaludne se vaše dove, jer ih Allah neće uslišati i neće se odazvati!”
Ono što je ovaj “pobožnjak” kazao je dokaz njegovog ružnog mišljenja o Allahu i njegovog nerazumijevanja vjere i ibadeta. Jer, šta mu je korist od namaza u džematu, posta i učenja Kur’ana, kada mu je vjerovanje neispravno i neiskreno. U treću kategoriju spadaju oni koji su strpljivi, ali nisu bogobojazni. Strpljivost takvih ljudi nije vezana za vjerovanje u Allaha. Naprotiv, oni su strpljivi zbog svojih dunjalučkih ciljeva. Tako drumski razbojnici trpe mnoga iskušenja dok im se ukaže prilika da opljačkaju ljude, pohlepni i ambiciozni političar je spreman da trpi različita iskušenja, uvrede i poniženja kako bi se domogao vlasti.
Takvi ljudi su spremni da trpe iskušenja koja većina ljudi ne bi mogli izdržati. Njih ne zanima to što će na tom putu počiniti mnogo grijeha, jer oni ne trpe radi toga što se boje Allahove kazne, niti zbog toga što se nadaju Njegovoj nagradi. Njihova strpljivost im donosi samo trenutačnu i prividnu korist, a u konačnici oni su pravi gubitnici. U četvrtu kategoriju spadaju oni ljudi koji nisu ni strpljivi ni bogobojazni. To je najgora skupina ljudi i na njih se odnosi kur’anski ajet:
Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan; kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je. (El-Mearidž, 19-20.). Stepeni strpljivosti Ranije smo spomenuli da postoje tri vrste ili stepena strpljivosti. Strpljivost u pokornosti Allahu, strpljivost u sustezanju od grijeha i strpljivost na udarcima sudbine. Važno je znati da je stepen strpljivosti u pokornosti Allahu najuzvišeniji stepen i da je on kod Allaha veći od stepena strpljivosti u ostavljanju grijeha, a da je opet stepen strpljivosti u ostavljanju grijeha veći od stepena strpljivosti na udarcima sudbine, jer su prve dvije strpljivosti čovjekov vlastiti izbor, a strpljivost na udarcima sudbine čovjek ne bira, on te nedaće mora trpiti, milom ili silom. Šejhul-islam Ibn Tejmijje je o tome govorio na temelju kur’anske pripovijesti o Jusufu, a.s., i između ostalog, rekao: “Strpljivost Jusufa, a.s., u sustezanju od grijeha u koji ga je pozivala ugledna i lijepa žena, mnogo je veća i ljepša od njegove strpljivosti na iskušenju u koje su ga stavila njegova braća, bacajući ga u bunar, kao i od strpljivosti u zatvorskoj tamnici u koju ga je bacila vladareva žena nakon što je odbio da sa njom počini blud, jer je prva strpljivost plod vlastitog izbora zbog koje je on osjećao duševno zadovoljstvo, jer je pobijedio svoju strast.
Veličina te strpljivosti posebno dolazi do izražaja ako su povodi za udovoljavanje zovu strasti i grijeha tako jaki i očigledni kao što su bili u Jusufovom, a.s., slučaju. Naime, on je tada bio neoženjen mladić u naponu snage, bio je nepoznat u državi u kojoj se našao tako da se nije bojao da bi bio osramoćen pred rodbinom, komšijama i poznanicima ako bi saznali za taj grijeh, bio je rob koji je kupljen za sitne pare i koji je u principu morao izvršavati sve ono što mu se na dvoru naredi, na grijeh ga nije navodila obična žena, već izuzetno lijepa i ugledna žena koja se pomogla i spletkom drugih žena koje su, nakon što su vidjele ljepotu Jusufovu, na neki način opravdale njenu zaljubljenost u Jusufa, a.s. Ona mu je zaprijetila tamnicom ako to ne uradi, zatim je, kad su ostali sami, zaključala vrata tako da su svi uslovi da se grijeh desi bili ostvareni. Međutim, Jusufova, a.s., vjera u Allaha i strpljivost bila je jača i veća od zova strasti. A što se tiče njegovog iskušenja bacanja u bunar i zatvora, sve se to desilo bez njegove volje, tako da je to morao trpiti htio ne htio.” Osim spomenutih, postoji i stepen strpljivosti u pogledu onoga što drugi ljudi posjeduju od dunjalučkih blagodati.
Obmanutost i čežnja za blagodatima koje je Allah dao nekim ljudima, znak su neshvatanja suštine života i nerazumijevanje kur’anske poruke. Na to aludiraju sljedeći kur’anski ajeti: Misle li oni – kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako, ali oni ne opažaju. (El-Mu’minun, 55.-56.); I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna. (Taha, 131.). Zatim, strpljivost na iskušenjima u pozivanju ljudi u Allahovu vjeru. Daija ne treba strahovati zbog teškog stanja ljudi i njihove udaljenosti od islama, i ne smije izgubiti nadu u njihov povratak u okrilje Allahove vjere.
On mora biti strpljiv i na najljepši način ih pozivati i objašnjavati im uzvišene principe islama. Da bude uzrok primanju islama samo jednog čovjeka, bolje mu je nego dunjaluk i sve što je na njemu. Kada je halifa Omer ibn Abdul-Aziz želio promijeniti i ispraviti mnogobrojne devijacije i novotarije koje su se pojavile u islamskoj državi, rekao je: “Ja ću pokušat da popravim ovo stanje koliko god mogu i na tom putu se samo u Allaha pouzdajem.” Na kraju su njegova iskrenost, plemenita namjera i strpljivost urodili plodom. Nuh, a.s., je strpljivo pozivao svoj narod u vjeru u Allaha, dž.š., 950 godina, i u toku svih tih godina trpio je različite vrste uznemiravanja i ponižavanja od svog naroda. O tome govore sljedeći kur’anski ajeti: On reče: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo.” (Nuh, 5.-7.).
On je svoj narod pozivao tajno i javno, noću i danju, i nije propustio ni jednu priliku a da je nije iskoristio u pozivanju u vjeru. Da’va nije nimalo lahak posao, jer daija često puta trpi mnoge uvrede i spletke od neprijatelja islama, ali također i zavidnost od onih koji pripadaju islamu, zbog blagodati znanja koju mu je Allah podario, iako se oni predstavljaju i pokazuju kao bliski prijatelji. Zato daija mora biti strpljiv na putu da’ve i mora biti svjestan životne stvarnosti koja je sadržana u kur’anskoj poruci: Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali?
Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu! (El-Bekare, 214.). Zatim, stepen strpljivosti prilikom susreta s neprijateljem u boju ljutom kada sablje pođu sijevati iznad glava i kada strpljivost postaje jedan od uvjeta za pobjedu, a bježanje s bojnog polja veliki grijeh, kao što stoji u kur’anskom ajetu: O vjernici, kad se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite. (El-Enfal, 45.).
Odricanjem i vježbom do strpljivosti
U vjerodostojnim predajama spominje se da strpljivost nije urođena osobina, već se ona stiče vježbavanjem i navikavanjem duše na strpljivost. Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je skupina ensarija tražila od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neke životne potrepštine, pa im je on dao sve što je imao, a onda im je rekao: “Kod mene se neće naći nikakvo dobro ili blagodat, a da vam je neću udijeliti, pa ko od vas pokaže skromnost, Allah će ga učiniti skromnim, ko pokaže neovisnost, Allah će ga učiniti neovisnim, a ko pokaže strpljivost, Allah će ga učiniti strpljivim. Nikome nije dato veće dobro od strpljivosti.” (Buharija i Muslim).
Nekada je čovjek po prirodi sklon očajavanju i gubljenju nade, ali kada spozna vrijednost strpljivosti, veličinu nagrade za nju na Sudnjem danu i njeno mjesto u životu muslimana, onda donese odluku da će svako iskušenje pokušati dočekati sa strpljivošću, sve dok na kraju ne postigne taj stepen. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znanje se stiče učenjem, a blagost strpljivošću. Ko se trudi da ostvari neko dobro, on će to i ostvariti, a ko se istinski boji zla, bit će spašen od njega.” (Sahihul-džami’).
Putevi sabra
Mnogo je načina i stvari koje nam mogu pomoći da dosegnemo stepen strpljivosti, a mi ćemo spomenuti neke od njih. Prvo, spoznaja suštine i prirode dunjalučkog života koji je u znaku stalnih iskušenja, kao i činjenice da je Allah stvorio čovjeka na zemlji da se trudi, a onaj ko se trudi, plodove svoga truda naći će kod Allaha. O prirodi dunjalučkog života govori sljedeći ajet: Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj strpljive. (El-Bekare, 155.). Onaj ko ne poznaje prirodu dunjaluka, njega će iskušenja uvijek zateći nespremnog, za razliku od onoga ko dobro poznaje bit dunjaluka, i kada naiđu oblaci kušnje on zna kako će postupiti i na koji način će ublažiti te udarce.
Drugo, vjerovanje i ubjeđenje da je sav dunjaluk Allahovo vlasništvo, i On daje kome hoće i koliko hoće, a uskraćuje kome hoće i šta hoće. Zbog toga vjernici, kada ih mimoiđu neke blagodati ili ih pogodi iskušenje, kažu: “Allahovi smo i Allahu se vraćamo!” Ne postoje bolji način za ublažavanje iskušenja od toga da čovjek, u toku iskušenja, sebe podsjeti da je dunjaluk prolazan i da je on, njegov imetak, djeca i ostale blagodati, Allahovo vlasništvo koje mu je dato na posudbu, a onaj ko nešto posudi mora to vratiti stvarnom vlasniku nakon što istekne dogovreni ili određeni rok za posudbu.
Upravo je tako dunjalučki život razumijela Ummu Sulejm, r.a., kada je svog muža pripremala da mu saopći vijest o smrti njihovog sina. Naime, njen muž je bio odsutan kada im je umro sin, pa kada se vratio kući, ona mu je rekla: “Ebu Talha, kada čovjek posudi nešto od nekoga, ima li pravo da mu to ne vrati kada on zatraži?” Ebu Talha, ne znajući o čemu se radi, odgovorio je: “Nema pravo na to, jer se posuđena stvar mora vratiti u dogovoreno vrijeme njenom vlasniku.” Tada mu je ona rekla: “Ebu Talha, Allah nam je bio podario sina i uzeo ga Sebi. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.”
Treće, ubjeđenje da će nakon teškoće doći olakšanje i da je Allah uz svaku poteškoću dao dvije olakšice iz milosti prema ljudima, kao što stoji u ajetima: Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last! (El-Inširah, 5.-6.). U ovim ajetima je poteškoća (ar. el-usr) određena članom el (el-usr), tako da se u oba ajeta spominje jedna te ista poteškoća, a olakšanje (ar. jusr), nije određeno članom el, tako da se u dva ajeta, uz jednu poteškoću, spominju dvije različite olakšice. Iskreni vjernici su ubijeđeni da će zora svanuti ma koliko noć dugo trajala. Četvrto, traženje utočišta i pomoći samo od Allaha, kao što je to činio Musa, a.s., i upozorio svoje sljedbenike na to, rekavši: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u nasljeđe kome hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.” (El-‘Araf, 128.).
Vjerovanje u Allahovu odredbu dobra i zla je najveća pomoć za strpljive, jer vjernik zna da niko ne može spriječiti ono što je Allah odredio da se desi. I on se potpuno pokorava i predaje Allahovoj odredbi, te moli Allaha da mu podari strpljivost i da završinica buda dobra za njega. Ibrahim, a.s., je bio stavljen na velika iskušenja, trebao je sina zaklati za kurban, bio je bačen u vatru i sl., ali je poslije svih tih iskušenja samo govorio: “Dovoljan mi je Allah, divan je On pomagač i zaštitnik!” (Eš-Šuara, 116.). Ahmed ibn Nasr el-Huzai je bio poznati učenjak koji je pokazao postojanost u vremenu smutnje u pogledu pitanja stvorenosti Kur’ana koje su nametali pripadnici sekte mu’tezila preko abbasijskih halifa.
Doveli su ga vezanog pred halifu i tražili da kaže da je Kur’an stvoren, ali je on odbio. Nakon toga su ga mučili fizički i psihički, da bi na kraju kadija predložio halifi da ga ubije. Halifa Me’mun se složio s tim, lično je uzeo sablju i prije nego ga je ubio, rekao je: “Ja svoje grijehe prebacujem na ovog nevjernika (Ahmeda ibn Nasra el-Huzaija), a zatim mu je odsjekao glavu.” Oni koji su prisustvovali tom zločinačkom činu kazali su da je njegova tek odsječena glava govorila: “La ilahe illallah, Muhammedur-resullullah!” Za ovog učenjaka Ahmed ibn Hanbel je rekao: “Dao je svoj život na Allahovom putu.”
Isto iskušenje imao je Ahmed ibn Hanbel koji je zajedno sa mlađahnim Muhammedom ibn Nuhom odveden pred Me’muna. Allah je htio pa je Muhammed na putu do halife umro. Prije nego je ispustio plemenitu dušu rekao je imamu Ahmedu: “Ti si imam ummeta, a ja ću uskoro umrijeti, pa se strpi na istini!” Ahmed ibn Hanbel je molio Allaha da se ne sretne sa halifom Me’munom i uslišana je njegova dova. Prije nego je stigao kod halife, Me’mun je umro.
Nakon toga za halifu je došao Mu’tesim koji je primijenio istu taktiku prema učenjacima koji su odbili potvrditi da je Kur’an stvoren. Mu’tesim je govorio Ahmedu ibn Hanbelu: “Neću te ubiti sabljom, već ću te mučiti i udarati bičem dok ne skapaš.” Zatim je upitao imama Ahmeda: “Znaš li ti Saliha er-Rešidija? Odgovorio je: “Čuo sam za njega.” Halifa mu je rekao: “On je bio moj učitelj, pa sam tražio od njega da potvrdi da je Kur’an stvoren, ali je on odbio. Nakon toga ja sam naredio da ga bičuju i gaze nogama dok nije izdahnuo.” Međutim, ni to nije zaplašilo imama Ahmeda. Kada je vidio njegovu postojanost, halifa Mu’tesim je naredio dželatima da ga bičuju. Oni su ga vezali u okove i počeli ga bičevati koliko su mogli.
Halifi se učinilo da jedan od njih blago udara imama Ahmeda, pa mu je ljutito rekao: “Udri jače, ruka ti otpala!” Zatim je rekao: “Teško tebi Ahmede, ja sam prema tebi bio posebno blag, a ti odbijaš potvrdno odgovoriti na moj zahtjev. Čovječe, reci samo jednu riječ koja će značiti tvoje slaganje sa mnom i ja ću te osloboditi.” Imam Ahmed mu je odgovorio: “Vođo pravovjernih, daj mi samo jedan dokaz iz Kur’ana i Sunneta za ono što tražiš od mene i ja ću to odmah potvrditi.” Nakon toga nastavili su ga mučiti. Donijeli su mu jelo ali je on odbio da jede, jer je postio. Tražio je da mu dozvole da klanja, pa mu je rečeno: “Kako ćeš klanjati kad ti krv teče iz rana?” Odgovorio je: “Krv je tekla i halifi Omeru, r.a., kada je ranjen, pa nije prekidao namaz.”
Nakon 28 mjeseci pušten je iz zatvora, ali su mu zabranili predavanja. Međutim, on je sve to izdržao u ime Allaha i ostao poznat kao čuvar sunneta. Čak su neki učenjaci kazali: “Da nije bilo imama Ahmeda nestalo bi islama.” Prepreke na putu strpljivosti Na put do stepena strpljivosti postoje mnoge prepreke, koje su ujedno i prepreke na putu do pobjede, jer pobjeda je vezana za strpljivost. Jedna od tih prepreka je žurba. Govoreći o osobinama ljudske ličnosti, Allah, dž.š., je u Kur’anu objavio: Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazat ću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte! (El-Enbija, 37.).
Srdžba također poništava strpljivost. Najbolji primjer za to je kur’anska pripovijest o Allahovom poslaniku Junusu, a.s., koji je srdit napustio svoj narod, jer nisu htjeli prihvatiti njegov poziv u islam, pa ga je Allah iskušao time što ga je kit progutao, i tek je u utrobi ribe naučio lekciju iz strpljivosti. U tom smislu su riječi Uzvišenog: Ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga i ne budi kao Zunnun koji je u ogorčenju zavapio, i da ga nije stigla Allahova milost, na pusto mjesto bi izbačen bio, i prijekor bi zaslužio. (El-Kalem, 48.). To znači: da prije toga nije bio do onih koji stalno veličaju Allaha, ostao bi u utrobi ribe do Sudnjeg dana. Zato je ibadet u vrijeme izobilja i rahatluka, garancija za olakšanje u vrijeme teškoće i iskušenja.
Čak su meleki, kako stoji u nekim predajama, prepoznali Junusov glas kada je iz utrobe ribe zavapio Allahu u svojoj dovi, i rekli su: “Poznati glas od poznatog Allahovog roba!” Očaj i gubljenje nade je također velika prepreka na putu strpljivosti. Zbog toga je Jakub, a.s., upozorio svoje sinove, rekavši im: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.).5
Zato, o ti koji si neodlučan da pođeš dugim i tegobnim putem dunjalučkim koji vodi vječnoj sreći, znaj da se na tom putu strpljivo borio i umro Nuh, a.s., na tom putu je Ibrahim, a.s., bio bačen u vatru, Zekerija, a.s., je prepilan pilom, a njegov sin Jahja, a.s., je zaklan kao bravče. Na tom putu Ejjub, a.s., je bio iskušan bolešću i gubitkom porodice i imetka, pa je, nakon što se u ime Allaha strpio, kasnije dobio duplo toliko, na tom putu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uznemiravan na najgori način, govorili su mu da je sihirbaz, da je lud, protjeran je iz voljene Mekke i ranjavan od strane nevjernika, ali je izdržao sve napade i utro put strpljivim koji vodi u džennetske perivoje. Na tom putu su ubijeni pravedne halife Omer, Osman i Alija, r.a., i Alijin sin, vođa mladića u Džennetu, Husejn, r.a. Na tom putu je ubijen Seid ibn Džubejr, bičevani su i mučeni imami ummeta: Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel… Sve su to jasni dokazi da nema spasa ni konačne pobjede bez strpljivosti. Autor: MUHAMMED NASIRUDIN EL-UVEJD
Priredio: Abdussamed Nasuf Bušatlić Saff
Vezano: Sabur – strpljivost (1 dio)