Mjesecima zakazivano putovanje u sveti grad Meku konačno je dočekalo svoje ostvarenje. Svanuo je 24. decembar. Hladan, kišni bernski dan. Pakiranje je trajalo kao nijedno do tada, čini mi se. Toliko dvoumljenja oko tako jasne stvari. Zna se gdje se ide, pomišljala sam. Znam šta me čeka. A zapravo, duboko u sebi znala sam da ne znam šta me čeka, da ne znam ni šta mi treba. Sve ono što je u životu veliko, a s druge strane i jednostavno, zahtijeva dugo razmišljanje i otežano donošenje odluka. Stalno sam se pitala da li će trebati još nešto. Pored hidžaba koji je moj svakodnevni farz, nije trebalo nešto posebno da se doda. Uglavnom sve potrebno već smo imali. Takav put sa bebom od osamnaest mjeseci nije bio jednostavan. Očekivala sam to. Spremala sam se već danima da će biti teško, ali vrijedno. Posao koji svakodnevno obavljamo za komad dunjaluka također je težak, ponekad naporan i nepoželjan, pa ipak ustrajemo. Sestre i braćo, način na koji će dijete doživljavati svoj cijeli život uvjetovan je događajima u prvih šest godina života, zato ne odustajte od ideje da vas djeca prate na ovakvo putovanje. Uz nijet i trud, Allah dâ olakšanje. Smještamo kofere u auto, još jednom ide provjera sve potrebne dokumentacije i polazimo, uzbuđeni i duboko nesvjesni kasnijeg doživljaja.
Tokom vožnje prema Austriji vremenske prilike pretvaraju se u neprilike. Od suhog asfalta do olujne kiše koja skoro da obuzima cijelo vidno polje. Nastavljamo tako devet sati sve do centra Beča gdje pravimo pauzu i nakon dva dana već smo na aerodromu. Smještamo se u avion egipatske kompanije i nasa prva stanica treba biti Kairo. Sam izgled aviona nagovještavao je i sve ostalo u vezi s Kairom. Već se na samom Kairskom aerodromu osjetio dašak drugog svijeta, druge kulture, pogleda uprtog u drugačije nade. Autobusi koji su u odnosu na evropske još stotinjak godina unazad. Interesantno je da ovi ljudi i ne teže prema nečemu višem. Zadovoljni su time kako jeste. Za nas Evropljane, duboko željne svega oku vidljivog, bio je to nezamisliv način života.
U tranzitu ostajemo dva i po sata. Ako imate dijete, to je odlična pauza za igru i vraćanje tonusa mišićima. Nakon pauze, opet se ukrcavamo u avion iste kompanije i nastavljamo let ka Medini, gdje stižemo u ranim jutarnjim satima, zadnje trećine noći. Smjestamo se u hotel “Pullman Zam-Zam” uz sami harem medinske džamije, što pruža velike pogodnosti za obavljanje namaza. Već nakon prvog iskustva stavila bih naglasak na lokaciju hotela u oba harema, medinskog, ali još više mekanskog. Što ste bliže, to imate veću sansu za obavljanje namaza u džematu. Ako u medinski harem stižete neposredno pred namaz petnaest do trideset minuta, unutar džamije pronaći ćete mjesto za obavljanje molitve, dok je sa Mekom slučaj puno kompleksniji.
Do namaza su preostala otprilike dva sata. Srce žudi da vidi Harem, ali tijelo već molećivo tjera pogled ka krevetu. Na kraju se ipak odlučujemo da tijelu damo kratku pauzu od sat vremena. Hotelska soba je prostrana, što je nama, zbog bebe, veoma važno. Na ulazu u sobu nalaze se ormari i mjesto za uzimanje abdesta. Veoma pohvalno i rijetko viđeno u hotelskim sobama da je moguce uzeti abdest van toaleta. Već u tim momentima upoznajemo se sa funkcionisanjem grupa na ovim mjestima. Kažu da je veoma teško održati veći broj ljudi zajedno, pogotovo u našem slučaju jer je većina ljudi došla dva dana ranije. U odnosu na moju porodicu, sa upoznavanjem Harema i okolice bili su u prednosti. Nakon kratke pauze, budimo se i žurno odlazimo na namaz, shvativši da ćemo prvu posjetu ipak obaviti sami.
U holu hotela danonoćno su velike gužve. Redovi ispred liftova protežu se skoro do izlaza na recepciju, a vožnja liftovima na desnoj strani postaje skoro nedostižna misija. Imali smo sreće kada je soba u pitanju, te smo mogli koristiti liftove sa lijeve strane. Čini mi se da su bili ljudima nepoznanica, te su ih puno rjeđe koristili, zavučeni i skriveni od svih prolaza i ulaza, skoro da i nemate potrebu da idete na tu stranu. Prvo medinsko jutro stavljamo našeg Nuha u kolica i skoro trčeći odlazimo prema Poslanikovoj džamiji. Ulaskom u toliko osvijetljen prostor zaboravljamo da je noć: velika Poslanikova džamija i još veće dvorište popločano i okruženo najvećim i najmodernijim sistemom suncobrana koji u popodnevnim satima olakšavaju molitve.
Sabah-namaz obavili smo u dvorištu. A pogled na sav taj svijet kao da je ukazivao: sve što živi, ovdje je. U prvim momentima nismo vidjeli puno. Utisci i uzbuđenje morali su da se slegnu. Prelijepo svitanje ukazivalo je purpurne nijanse na nebu. Namaz obavljen u Mesdžidul-haramu Allahovog Poslanika u Medini ima vrijednost kao hiljadu namaza obavljenih na nekom drugom mjestu, izuzev Mesdžidul-harama u Meki. Nakon doručka, na ovakvim putovanjima, ‘’praksa’’ je odspavati do podne-namaza. To je najduži period koji sebi možete priuštiti da odmorite tijelo, a ako ostalo vrijeme koristite za ibadet, noći budu veoma kratke. Spavanje tokom noći za nas je značilo tri do četiri sata. A dani traju kao nigdje drugo. Dokaz za to jeste da sam se navečer pitala zašto nisam bila na sastanku koji je bio prije dva dana, da bi me drugi podsjetili da smo u Medinu stigli tek ovog jutra. Nakon nekoliko sati sna, vrijeme je za džuma-namaz.
Novac možete razmijeniti preko puta hotela, a SA kartice za mobitel možete kupiti ispred ulaza hotela. Na ovim područjima aplikacija Viber ne funkcioniše, dok je kod WhatsApp aplikacije moguće koristiti sve osim poziva (slanje slika, pisane ili glasovne poruke). Iskreno, možete preživjeti i bez interneta. Ova mjesta je Allah blagoslovio. Uvijek željni ibadeta i namaza, a na ostatak svijeta već prve dane počinjete polako zaboravljati. Hranu smo kupovali u hotelu, zbog praktičnosti i želje da se utroši što manje vremena na stvari koje su za nas u tim momentima bile manje bitne. Zbog očekivane gužve, bebu svakako nisam željela izlagati iskušenju da prisustvuje džuma-namazu. Bila sam zahvalna Allahu na tome (čega smo tek u putu postali svjesni) da ćemo u oba grada, inšallah, dočekati džumu. Taj dan bio je otvoren za slobodne aktivnosti, što se tiče vodiča, Ishaka Ahmetovića, kojeg smo izabrali za ovo putovanje.
Ulaz u Harem iz našeg hotela otvarala je kapija sa brojem 1. Ispred Harema sa desne strane smještena je trgovina sa kvalitetnim molitvenim tepisima (serdžadama), a sa lijeve strane je radnja sa preko dvadeset vrsta datula. Kao Evropljanka ne razumijem se puno u kvalitet datula, ali cijene u toj radnji malo su više u odnosu na radnje koje su smještene uz pijacu na izlazu suprotnom od ulaza broj 1. Ulazak u Poslanikovu džamiju za ženu nije otezan (osim pred samo namasko vrijeme) jer se već mjesta zauzmu. Unutar džamije nalaze se bunari sa zemzem-vodom. To je najpitkija voda koju možete probati. Nije teška za organizam i njen sastav u potpunosti zadovoljava vaše potrebe. Spadam u grupu ljudi koji uopće ne vole vodu. U većini slučajeva prije izaberem sokove. Zbog suhoće kože način na koji sam izabrala da pijem vodu bio je uz dodatak pola limuna na litar vode, samo da promijeni onu oštrinu i teškoću, da bude pitkija. Zemzem voda za mene je bila nevjerovatno otkriće, ali tek nakon nekoliko dana.
Ulaskom u dvorište džamije na svakih nekoliko metara vidjet ćete česme s vodom. Prva pomisao bila mi je da je to zemzem-voda, koju sam ponekad i nazor pila. A onda slijedi otkriće: samo u kanisterima u džamiji se nalazi zemzem-voda, a sve što je vani u česmama je obična voda! I dalje mislim da nisam bila jedina koja je pila “pogrešnu vodu” s obzirom na to da su nakon svakog namaza prilazi vanjskim česmama na pojedinim izlazima bili skoro blokirani. Nakon prvog namaza, jedan mladić na izlazu dijelio je datule. Sebi u znak zarade sevapa, a nama u znak opskrbe. Sve te “sitnice” dobročinstva koje smo doživjeli, iznenadile bi me svaki put iznova. U Evropi smo već godinama naviknuti na hladnoću i distancu prema ljudima, kao i da imamo samo ono što platimo, makar se radilo i o vrijednosti jedne datule.
Ulaz koji vodi pred mezar Allahovog miljenika poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ashaba Ebu Bekra, r.a., i šehida Omera, r.a., otvoren je samo za muškarce. Muž ulazi sa sinom unutra, a ja obilazim okolo. Pružam lagani korak pločnicima i dižem pogled visoko prema kubetu, pa opet nazad ka zidu, zlatnim vratima i hladnim, bijelim pločama. U tim momentima emocije su nekontrolisane. Izgovaram zikrove i dove kako na arapskom tako i na bosanskom jeziku. Zamišljam kako su Poslanikove stope gazile na istom mjestu gdje su sada moje. Zasigurno je da je ovo mjesto u to doba izgledalo posve drugačije. Ali, ostala je energija, vjera, ljubav i čeznja prema Allahu, Poslaniku i iskrenim ashabima.
Ako želite kupovati hedije ili nešto za sebe, najbolje je da to obavite u Medini, zbog samog trgovanja, atmosfere i ibadeta koji u Meki svakako nećete htjeti ostaviti ni zbog čega drugog. Naš vodič je organizovao odlazak u palmovike zbog kupovine datula, a sve drugo što budete željeli, možete pronaći u neposrednoj blizini Poslanikove džamije, samostalno bez grupe i vodiča.
U tim danima pored palmovika imali smo priliku posjetiti brdo Uhud gdje su muslimani izgubili bitku protiv neprijatelja, džamiju Kibletejn koja je dobila ime u znak dvije kible, džamiju Kuba za koju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko klanja dva rekata u ovoj džamiji, ima nagradu kao da je obavio umru” i posjeta medinskom muzeju koji nam vraća sliku bogate prošlosti ovih svetih gradova.
Prije odlaska u Meku, muškarci kupuju ihrame. S obzirom na to da smo išli u zimsko vrijeme (decembar/januar), bolje bi bilo kupiti malo kvalitetniji, deblji ihram. Ihrame je moguće kupiti pored Harema po cijeni između deset i trideset eura. Za dolazak u ovom periodu, u Medini preporučujem da sa sobom imate jesensku jaknu, a za žene i odjeću ispod haljine kojom bi se utoplile i zaštitile od prehlade u večernjim (jacija-namaz) i jutarnjim (noćni namaz, sabah-namaz) molitvama. Ako u ovom periodu godine dolazite sa djecom, nemojte da vas prevari Googleov podatak da se temperature kreću do 30 stepeni i da shodno tome ponesete samo ljetnu odjeću. U Medini smo samo tokom podne i ikindije namaza mogli za bebu koristiti ljetnu odjeću (gornje odjevne dijelove kratkih rukava i šorčiće), dok je za vrijeme ostalih namaza bilo nešto hladnije i ugodnije za malo topliju odjeću (jesensku i proljetnu prema evropskom vremenu).
30. decembar, polazak iz Medine ka Meki
Selamimo se sa Medinom i Poslanikom, spremamo kofere, te prije podne-namaza krećemo putem ka Meki. Svraćamo se na mjesto zvano Zul-Hulejfa u cilju donošenja nijeta umre, te polaskom dalje odazivamo se Allahu srcem i tijelom, kako željom tako i riječima:
“Lebbejke allahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel-hamde, ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike lek! – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se, Tebi nema ravna, odazivam Ti se. Zaista sva hvala i blagodati i vlast samo Tebi pripadaju. Tebi nema ravna!”
Prilikom donošenja nijeta, muškarci već oblače ihrame i nose ih sve dok se ne oslobode obavljanja obreda umre, koji završava brijanjem ili skraćivanjem kose. Žene u međuvremenu mogu mijenjati svoj hidžab i oblačiti sve šiveno, kao što smiju nositi i čarape za razliku od muškaraca. Za sve nejasnoće na ovom putu imali smo čast upoznati i družiti se s profesoricom Mevlidom Mešanović.
Put prema Meki ne nudi puno. Kamenita brdašca i pješčano tlo čine oko 98% vašeg pogleda. Tek poneki zeleni žbun ili srušena baraka odaju da je tu bilo ili još uvijek ima života. Vožnja autocestom veoma je ugodna pogotovo ako i vaš prijevoz (automobil, autobus i sl.) pripada kategoriji udobnog prijevoznog sredstva. Na putu pravimo još jednu pauzu kako bismo ručali. U ponudi je samo brza hrana kao što su hamburgeri, fritirano i prženo, tako da pauza kao ni očekivanja sladokusaca ne treba biti velika. Prvi dio vožnje provela sam odmarajući, uz zahvalu Allahu, jer je sin imao autostolicu u kojoj je mogao sam bezbjedno spavati. Nakon pauze, put nastavljam aktivno posmatrajući krajolik.
Ispred mekanskog hotela Mekelije prilaze svim ženama sa ružama. Prva pomisao Evropljanina jeste da su to prodavači cvijeća, a već u drugoj sekundi primjećujemo da ruže dijele besplatno. Ulazak u sobu na 22. spratu mekanskog hotela “Hilton” odmah budi pitanje koliko pogled doseže i iščekivanje same Kabe. Kabu nije bilo moguće vidjeti, ali i sam izgled Harema već je činio da zaboravite na sve što vam je ikada bilo u mislima. Budi se osjećaj drugog svijeta, života, težnji. Ostaju samo emocije i želja da što prije noga dodirne tlo prema kojem se svi vjernici ovog svijeta u molitvama okreću.
U 23 sata nalazimo se na recepciji i krećemo prema Kabi. Dok pišem ovaj tekst i premotavam sliku, koža se opet ježi. Teško je pronaći prave riječi koje bi opisale tačne emocije koje su prožimale tijelo i dušu dok smo svakim korakom bili bliže. Srce je drhtalo i miješali su se čežnja, napetost, ljubav i strah prema Allahu.
Ispred Harema klanjamo jacija-namaz, a zatim ulazimo unutra. Gledamo u svoja stopala dok izgovaramo molitve. I odjednom pogled je krenuo nezaustavljiv i znatiželjan prema gore. Vidim Kabu! Samo jedan sekund i vraćam pogled nazad. Srce hoće iskočiti. Nema dalje riječi koje bi trebalo pisati, ostalo mora da se vidi da bi se moglo i osjetiti. Ljudske riječi su preslabe da približe bilo kakvu emociju doživljenu na ovom mjestu, ne samo prvog već i svakog narednog dana. Ako bih ikako mogla zamisliti džennet na Zemlji, za mene je to bio džennet. Mir, Allahova blizina, potpuno odsustvo dunjaluka i bilo čega što za njega veže. Odsustvo svih dunjalučki dragih ljudi i tehnologije bez koje ne možemo zamisliti dan, tamo su nešto čega se više teško i sjetite da je postojalo u vašem životu. Nisam dopustila da oči u prvim minutama potpuno ispuni Kaba. Željela sam je vidjeti prvi put više puta.
To je bilo kao kad jedete omiljeni slatkiš pa to činite polahko kako biste što duže uživali i osjećali ljepotu ukusa. Emocije stida i dragosti počele su mi nadolaziti dok sam se prisjećala i pisala. Od svih ljudi ovog svijeta Allah je doveo baš mene tu ispred Kabe da budem na sedždi. Da moje oči ispunjava ljepota i svjetlost Kabe. Da moje uši slušaju i izgovaraju najbolje riječi od Allaha poslate. Da moje noge dodiruju tlo koje su dodirivali najbolji ljudi ovog dunjaluka. I da moja usta kušaju vodu najbolju od svih, zemzem-vodu. Sva hvala pripada samo Allahu, i molim Allaha da sve one kojima srce žudi dovede još na dunjaluku Sebi. Tokom tavafa bila sam koncentrisana na molitve sve kojih sam se od uzbuđenja mogla sjetiti, a tokom sa’ja na momente sam zamišljala čestitu Hadžeru kako bespomoćno trči u tada pustom mjestu i traži vodu svom sinu Ismailu. Oči su se na tu pomisao tada, kao i sada ispunile suzama. A svaka majka to osjeti. Za sve nas Hadžera je jedna od najvećih i najhrabrijih vjernica i Allahu odanih robinja, što je i dokazala svojim činom.
Zato kada imamo priliku piti zemzem-vodu uvijek trebamo da se sjetimo nje i da tu vodu ne pijemo tek da bismo ugasili žeđ. Današnji hod između Safe i Merve uveliko je olakšan. Popločano, klimatizirano, osvijetljeno i uvijek obezbijeđeno zemzem-vodom. Zeleno svjetlo označava nekadašnju udolinu gdje bi Hadžera potrčala kako bi što prije izašla na visinu na kojoj može vidjeti svog sina koji je ležao pored Kabe dok je ona bila u potrazi za opskrbom. U čast tome danas na tom mjestu muškarci lagano trče tokom obavljanja sa’ja.
Sve naredne dane provodili smo što je moguće više pored Kabe ili u Haremu. Hranu smo kupovali u centrima pored samog Harema, gdje je moguće učiniti i velike sevape uplaćivanjem obroka ili kupovinom i dijeljenjem hrane siromašnima.
Ulazak u džamiju ili pored Kabe zabranjen je sa dječijim kolicima tako da preporučujem svima koji vode malu djecu da ponesu torbu/nosiljku za bebu, koja je nama, uz Allahovu pomoć, obavljanje umre učinila lahkim. Tokom obavljanja samog obreda umre meni nije bilo ništa potrebno da nosim sa sobom. A tokom obavljanja namaza preporučila bih da nosite sa sobom maleni rusak u koji biste stavili obuću prilikom ulaska u džamiju, serdžadu, flašicu u koju možete sipati zemzem-vodu.
Tokom boravka u Meki otišli smo u obilazak brda Arefat na kojem su se nakon izlaska iz Dženneta na Zemlji prvi put sreli hazreti Adem i Hava. Također, imali smo priliku da vidimo gdje se nalazi Muzdelifa, Mina, pećina Hira. Odlaskom na Arefat ispunili smo uvjet nijeta druge umre. Da bismo mogli zanijetiti sljedeću umru, obaveza je izaći van granica Meke. Posljednji dan boravka u Meki bio je odabrani džumanski dan – petak. Navečer krećemo ka aerodromu i letimo preko Kaira nazad u Austriju. Ostalo je sjećanje na predivne ljude i druženja koja nam je Allah podario na ovom putu. Sjećanje na govor dobra, mira i velikodušnosti.
Upitala sam Allaha zašto sva druga sjećanja veoma brzo blijede i svakim danom vise pomišljam kao da je sve ovo bio san. Allah mi je dao odgovor u namazu kojim sam ostala zadovoljna. Da se nisu budile ovolike emocije tamo i da se nije osjećaj ljepote, poput lebdenja na oblacima, tako brzo obrisao ovdje, vjerovatno ne bismo ni željeli dugo, a možda i nikad više otići. Ovako, srce je ostalo da žudi i da se nada odlasku u Meku kao i prvi put.
Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj porodici! Molim dragog Allaha da nam oprosti grijehe i ukabuli umru. Molim Uzvišenog da nam na presudnom času prevagnu dobra djela i da nas uvede u Svoj Džennet. A do časa određenog da budemo pokorni i dobri robovi, a On zadovoljan nama. Amin!
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Enisa Hozbo Bern, 4. 2. 2020.
