Jedna žena je iz dana u dan tvrdila da je njen komšija lopov, da bi na kraju taj momak bio pozvan na ispitivanje. Nakon par dana utvrđeno je da je nevin te je pušten na slobodu, a istovremeno je žena koja ga je optuživala pozvana u sud. Prilikom ispitivanja, kako bi se odbranila, rekla je kadiji: „Riječi nikome ne nanose štetu!“, na što je kadija začuđeno odgovori: „A tako znači?!“ te nastavi svoj govor: „Danas kada se vratiš kući napiši na papir sve što smatraš da je loše i da su loše osobine kod tog mladića i one koje si mu pripisivala, potom raskomadaj taj isti listić i baci ga dužinom puta, i dođi mi sutra da čuješ svoju presudu“.
Žena je poslušala kadiju i uradi kako joj je rekao. Sutradan ode kod kadije i on joj reče: „Biće ti oprošteno ako uspiješ da skupiš sve komadiće rascijepanog papira na kojem si pisala sinoć, a ako ne uspiješ bit će osuđena na godinu dana zatvora.“
Začuđena žena odgovori: „Ali to je nemoguće, jer ih je vjetar odnio daleko.“
Na to će kadija: „Zasigurno ih je vjetar odnio daleko, kao i tvoje riječi koje su uništile ugled mladića i čija se šteta ne može ispraviti.“
Potom je kadija izrekao presudu da se pritvori žena.
Pouka ove priče jeste, da budemo svjesni težine riječi koje izgovaramo, i koliko one utiču na druge oko nas… Jer riječi su kao izbačene strijele iz luka: ne možemo ih zaustaviti niti promijeniti njihov smjer kada budu izgovorene!
Molim Gospodara svih svjetova da nas učini od onih ljudi koji će uvijek služiti islamu i koji će iza sebe ostavljati lijep i hajirli trag, amin!
Priredila i prevela: Merjem H. Kapo