Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Vojske koje su formirale Sjedinjene Američke Države i potrošile na njih ogromne svote novca podložne su rušenju i naglom padu onog trenutka kad se Sjedinjene Države odluče povući sa scene. Osim toga, može se primijetiti da mnogi režimi širom svijeta za koje se čini da imaju institucije i strukture duguju svoje postojanje i kontinuitet djelotvornoj podršci Sjedinjenih Država.
Naš kolega Abdullah Muratoglu je u svom nedavnom članku spomenuo takav slučaj, kada je bivši američki predsjednik Trump nazvao saudijskog kralja Selmana i obratio mu se vrlo drsko i oholo, rekavši: “Kralju, vi ne možete opstati dvije sedmice bez nas, mi vas štitimo”. Možda je ta prikrivena prijetnja postala očigledna danas u Afganistanu kada su Sjedinjene Američke Države povukle svoju ruku.
Vjerovatno ćemo se kroz ovaj primjer prisjetiti i nekih drugih režima u muslimanskom svijetu i koliko oni, uprkos svemu, duguju Sjedinjenim Američkim Državama.
Naravno, tu je i odsustvo reakcije, u vidu izjave ili službenog stava, bilo iz zemalja muslimanskog svijeta ili arapskih zemalja, u vezi s onim što se događa u Afganistanu. Čini se da svi oni slijede politiku: čekajte i gledajte.
Ako izuzmemo palestinsko pitanje, otkrit ćemo da muslimanski svijet danas rijetko pogađa ili zabrinjava ono što se događa oko njega, baš kao što je slučaj sa događanjima u Afganistanu. Iako ono što se tamo događa više od četrdeset godina baca svoju sjenku i reflektira se, na ovaj ili onaj način, na cijeli muslimanski svijet.
Kada je Afganistan bio pod sovjetskom okupacijom, to se ticalo cijelog muslimanskog svijeta, jer je gotovo cijeli muslimanski svijet u to vrijeme dijelio tragediju Afganistana, bilo putem oficijelnih političkih stavova, ili pak putem nevladinih organizacija, volontera i slično.
Zbog ovog sudjelovanja, muslimanski svijet imao je pozitivan ili negativan udio u onome što se zatim dogodilo u Afganistanu. Nakon završetka sovjetske okupacije, i prije nego što su talibani preuzeli vlast, svi su jednako doprinijeli plemenskom rivalstvu ili rivalstvu vojnih emira i komandanata. Ono što se nakon toga dogodilo uvijek je bilo u centru pažnje arapskog i muslimanskog svijeta.
To znači da Afganistan nije daleko ni od jednog kutka arapskog i muslimanskog svijeta. Stoga, kada neki ljudi u Turskoj danas govore o činjenici da se interes za Afganistan smatra luksuzom, govore u najboljem slučaju iz neznanja.
Isto se odnosi i na one koji se pitaju zašto su afganistanske izbjeglice u Turskoj, motivirani ravnodušnošću koja je prisutna kod ograničenih umova. Čak i ako ne želite vidjeti afganistanske izbjeglice ili muhadžire u Turskoj, morali biste pokazati veliko zanimanje za afganistansko pitanje.
Pitanje Afganistana možda je predodređeno da bude početna faza na putu uspostave novog svijeta. To ne treba gledati kao puko talibansko preuzimanje Kabula, u atmosferi prepunoj “zastrašujućih” percepcija i utisaka. Bilo bi preciznije i ispravnije čitati ono što se dogodilo kao tačku usijanja u kojoj je došlo do eksplozije pritiska koji traje najmanje 15 godina.
U toku tih petnaest godina, Amerika je shvatila da su društvene i političke ”projektantske” aktivnosti u muslimanskom svijetu neodržive. Shvatila je da joj je potreban samo jedan hrabar korak da bi se vratila i usvojila novi politički metod. I kad je došla do tačke u kojoj se ova odluka morala donijeti – sa 15 godina zakašnjenja -, ukazala se neizbježna promjena koja će se dogoditi bez obzira na cijenu, a koja zasigurno neće utjecati samo na Afganistan, već će se, na ovaj ili onaj način, odraziti i na cijeli svijet. Što se tiče karte ove promjene, iako na prvi pogled izgleda nejasno, ona će biti određena prema aktivnostima političkih igrača.
Najvažnije pitanje je, kakav je položaj ili spremnost arapskog i muslimanskog svijeta općenito da se suoči s valom promjena ove vrste? Ne bi li muslimanski svijet trebao biti pripremljeniji i organiziraniji pred takvim događajima i odlučniji u razvijanju zajedničke svijesti i strategije?
Nažalost, ni muslimanski ni arapski svijet ne čine ništa u tom pogledu, iako takvi događaji mogu stvoriti prilike za povećanje sposobnosti muslimanskih i arapskih zemalja da se okupe, da prouče situaciju i ponude zajednička rješenja.
S tim u vezi, želio bih skrenuti pažnju i naglasiti da je nužno iz ove opće sumorne slike muslimanskog svijeta isključiti Tursku, Pakistan, Katar i Kuvajt.
Katar je pokazao svoju diplomatsku efikasnost, viziju i političku dubinu otvarajući predstavništva talibana u vrlo ranoj fazi i ugošćujući ih skoro deset godina. Uprkos onima koji uporno pokušavaju ulogu Katara svesti samo na zaštitu talibana, očigledno je da Sjedinjene Države cijene ovu katarsku ulogu, pogotovo jer su četrnaest godina tražile pogodno tlo za sporazum sa talibanima.
S druge strane, čini se da su i sami talibani imali koristi tokom svog političkog djelovanja iz Katara u formiranju političke i idejne vizije koja će se vjerovatno odraziti kroz njihov novi pristup.
Iako je službeni stav u arapskim zemljama prema talibanskom pokretu ograničen samo na promatranje, službeni i drugi mediji se ne razlikuju od turskih koji pokušavaju demonizirati talibane putem starih slika i utisaka urezanih u pamćenje.
No, treba kazati da su arapski mediji daleko iznad svojih turskih kolega u smislu antiislamskih mehanizama koje Sjedinjene Države koriste već 25 godina, kako bi ozakonile svoje prisustvo, bilo u Afganistanu ili bilo kojem drugom mjestu gdje izvode svoje aktivnosti i misije.
Neki se mogu zapitati zašto je ”talibanofobija” povezana s islamofobijom. Istina je da ne nastojimo formulirati fraze u odbranu talibana, ali jasno vidimo da sva simbolika koja se trenutno koristi za demoniziranje talibana, automatski služi popularizaciji islamofobije.
Inače, vrijedno je napomenuti da je čak i njemačka kancelarka Angela Merkel izrazila velike nade u pogledu mogućnosti da se talibani promijene u odnosu na prošlost, ali ipak arapski i drugi mediji ustrajavaju na raspirivanju plamena islamofobije kroz predrasude i unaprijed pripremljenu i nametnutu percepciju o talibanima. No, možda ovo ukazuje na sasvim drugu stvar, a to je da će talasi promjena o kojima smo govorili pogoditi prvo one koji su odlučni u namjeri da ne mijenjaju svoje predrasude.
Saff