Najvažniji izazovi u (očekujućoj) presudi Ratku Mladiću/ Praksa MKSJ-a: (Ne)presuđeni UZP-ovi i međunarodni konflikt

Haške sudije su još od slučaja Jelisić iz 1998. godine zauzele stav da u općinama, osim Srebrenice i Žepe i Bošnjaka na teritoriji istočne BiH, nije počinjen genocid u drugim dijelovima BiH, i to je praksa do danas. Ona je djelimično “narušena” u pravosnažnim presudama Krajišniku i Karadžiću, kada je presudjen actus reus genocida u općinama, odnosno u slučaju Karadžić kada je španski sudija izdvojio mišljenje, ali i ostao u manjini da je u bh. općinama počinjen genocid.

U općinama, koje su bile u optužnicama, a u kojima nije presuđen genocid, presuđeni su zločini protiv čovječnosti, uključujući istrebljenje i udruženi zločinački poduhvat srpskog rukovodstva.

Upravo, drugo pitanje žalbe Tužiteljstva u procesu Ratku Mladiću je UZP, odnosno učesnici UZP-a u kojem je izostavljen Slobodan Milošević.

UZP i međunarodni konflikt

Glavna rasprava oko UZP-a sve vrijeme rada Haškog tribunala bila je oko toga da li se UZP uopće treba primjenjivati na ovom sudu, jer kroz svoja tri oblika pruža širok dijapazon mogućnosti utvrđivanja krivične odgovornosti onoga protiv kojeg je i podignuta optužnica na MKSJ. Do današnjih dana se vode pravne bitke odbrane sa MKSJ (uz podršku nekih sudija koje su u apsolutnoj manjini, kao sto je Jeane Claude Antonetti) da ospore primjenu UZP-a na MKSJ.

Istovremeno, brojne su rasprave vođene i oko utvrđivanja međunarodnog karaktera sukoba, a u javnosti se i danas često pojavljuju nejasnoće oko sličnosti, odnosno razlika sa UZP-om. Što se tiče utvrđivanja međunarodnog karaktera sukoba ono podrazumjeva da se za jednu državu, sa svim njenim postupanjima, mora utvrditi da je bila umiješana u sukob na teritoriji druge države, jer se samo u tom slučaju mogu primjeniti Ženevske konvencije koje se odnosi na stanje međunarodnog konflikta. Pri tome je potrebno dokumentirati svaki, i najmanji detalj, da bi se donijela presuda o karakteru konflikta.

O kako zahtjevnom procesu utvrđivanja međunarodnog konflikta/agresije na BiH se radi, ilustrira saopćenje Tužiteljstva MKSJ-a iz marta 1998. kada je odustalo od dokazivanja međunarodnog konflikta u slučaju Jelisić: “Optužbe u skladu s članom 2. Statuta stoga zahtijevaju dokaz o postojanju međunarodnog karaktera sukoba, što uključuje komplikovanačinjenična i pravna pitanja. Tužiteljstvo i dalje tvrdi da je sukob bio međunarodnog karaktera. Međutim, Tužiteljstvo smatra da bi povlačenje tih optužbi značajno ubrzalo tok suđenja, uz razumijevanje da preostale optužbe pokrivaju cjelokupno, navodno, kriminalno ponašanje optuženog.”

Naslijeđe Haškog tribunala

Pravosnažne presude o međunarodnom konfliktu – kolokvijalno agresiji Srbije i Hrvatske su konzistentne i predstavljaju jedan od temelja naslijeđa MKSJ/Mehanizma koje se ni nakon pravosnažnosti nikada poslije nisu mijenjale i postale se izvor prava i sudska praksa na MKSJ/Mehanizmu. S druge strane, presude o UZP-ovima, kao obliku pojedinačne odgovornosti i indirektno članova UZP-a, zavise od stava Tužiteljstva i mišljenja sudskih vijeća.

Dokazuje to veliki broj primjera i presude se razlikuju po učesnicima, što nema nikakvih implikacija na stav MKSJ da je na BiH izvršena agresija od strane Srbije i Hrvarske izrečen u osam presuda: tri presude za agresiju Srbije i pet za agresiju Hrvatske.

Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević su izostavljeni iz UZP-a u prvostepenoj presudi Mladiću “zbog nedostatka dokaza”, ali se Šešelj i Milošević, zajedno s Mladićem i Karadžićem, nalaze kao dio UZP-a, u pravosnažnoj presudi Milanu Martiću iz 2007/08.

U Haagu je Šešelj, u suđenju protiv njega, 2013. pravosnažno oslobođen tačke optužnice da je bio učesnik UZP-a. Iako je oslobođen te tačke presuđen je na 10 godina zatvora. U pravosnažnoj presudi Karadžiću Šešelj je u UZP-u zajedno s Karadžićem, Mladićem i Arkanom, a istovremeno se Šešelj sa Miloševićem nalazi u optužnici protiv Stanišića i Simatovića (suđenje je u toku, a presudom koju očekujemo će se okončati prvostepena suđenja pred sudom u Haagu).

Upravo na ovakvim primjerima možemo sagledati razliku UZP-a i presuda o međunarodnom konfliktu u BiH. Presude o konfliktu, ili kolokvijalno presude o agresiji na BiH, sudsko su naslijeđe, kako smo rekli, koje se nikada nije mijenjalo. Za razliku od UZP-a koji je oblik krivične odgovornosti onog protiv kojeg je i podignuta optužnica i zato je moguće da u haškim presudama nailazimo na kontradiktornosti o članovima UZP-a.

Potvrđuju to i sljedeći primjeri: u slučaju Karadžić sudije su pravosnažno ustvrdile da je Šešelj bio dio UZP-a, a sudije u prvostepenoj presudi Mladiću tvrde da Šešelj nije bio dio UZP-a; pravosnažno su presudili da je Slobodan Milošević zajedno sa Karadžićem, Mladićem i Šešeljom  bio dio UZP-a u slučaju Martić, a u slučaju Mladić (i ranije Karadžić) da Slobodan Milošević nije bio dio UZP-a; u presudi Martiću, koja se dijelom odnosi i na BiH, presuđen je UZP u kojem su Milošević, Karadžić i Mladić.

Jadranko Prlić i Milan Martić

Kakva je razlika između presuđenih UZP-ova u slučaju Jadranka Prlića i drugih za zločine u BiH, i presude Milanu Martiću za zločin u Hrvatskoj i BiH? U presudi Prliću i drugima navodi se Tuđman, kao dio UZP-a sa Prlićem, a u presudi Martiću je Slobodan Milošević sa Karadžićem i Mladićem dio UZP-a u stvaranju jedinstvene srpske države, uključujući i dio BiH.

  • Milan Martić učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa, pored ostalih, Slobodanom Miloševićem, Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem, Milanom Babićem, Jovicom Stanišićem, Frankom Simatovićem zvanim Frenki, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i drugim imenovanim i neimenovanim pojedincima iz, pored ostalih, JNA, kasnije VJ, vojske RSK (udaljem tekstu: SVK), VRS, TO, zatim snaga MUP-a SAO Krajine, kasnije RSK, i MUP-a Srbije, uključujući Martićevu miliciju, kao i iz Službe državne bezbednosti Srbije i srpskih paravojnih snaga – stoji u presudi.

Navodi se i da je UZP nastao prije 1. augusta 1991. i da je trajao najmanje do augusta 1995, kao i da je zajednička svrha UZP-a bila “prisilno uklanjanje većeg dijela hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorije Republike Hrvatske, te velikih dijelova Republike Bosne i Hercegovine, s ciljem da ta teritorija postane dio nove države pod srpskom dominacijom. Stoga Raspravno vijeće nalazi da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Frenki Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković sudjelovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata”.

  • Pretresnom vijeću je predočena znatna količina dokaza o tome da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, u Republici Srpskoj u BiH, kao i u SAO Krajini i RSK. Pretresnom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. Pretresno vijeće, stoga, konstatuje da su u sprovođenju gorepomenutog zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković.

Milošević i Tuđman

Zašto bi bila “važnija” presuda Prliću i drugima od presude Martiću ili presude Mladiću? Postoje tvrdnje u određenim krugovima da je presudom Prliću Hrvatska u Haagu prošla gore od Srbije, jer je Tuđman u UZP-u. No, istina je i da MKSJ nije podigao niti jednu optužnicu protiv dužnosnika iz Hrvatske za zločine u BiH (Tuđman je umro, kao i Šušak, i drugi dužnosnici iz tog vremena), dok su bili optuženi Slobodan Milošević kao predsjednik Srbije, komandant vojske Srbije, šefovi obavještajne službe, Arkan, Šešelj, rukovodstvo za zločin na Kosovu…

Po onima koji tvrde da je Hrvatska prošla gore, ispada da je samo pominjanje Tuđmana kao dijela UZP-a u presudi Prliću, važnije od pominjanja Miloševića u presudi Martiću, odnosno da je važnije pominjanje Tuđmana kao dijela UZP-a, nego optuženje Slobodana Miloševića, jer je, srećom po Srbiju, umro prije kraja procesa.

O važnosti presuda MKSJ o međunarodnom konfliktu i agresiji Srbije očitovao se i Međunarodni sud pravde koji je prihvatio tzv. standard “opće kontole” prilikom utvrđivanja međunarodnog konflikta/agresije, uz stav da MKSJ nije nadležan da utvrđuje odgovornosti država, nego je za to nadležan Međunarodni sud pravde. Međutim, i Srbija i Hrvatska su nizom presuda, shodno članu 2 Statuta MKSJ, pravosnažno presuđene kao agresori, odnosno da je rat u BiH bio međunarodni konflikt.

U zaključku istraživanja sadržaja presuda MKSJ Julija Bogoeva, koja je radila u haškom Tužiteljstvu, decidno navodi: “Bio je to, prema nalazima Tribunala, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Cjeneći dokaze i Tužilaštva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rječnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opštu kontrolu.”

Podsjetimo i da je presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) Srbija presuđena, kao jedina država u svijetu, za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida i to najviše na osnovu presuda MKSJ.

Prioritet miru nad pravdom

Govoreći za avangardu, povodom okončanja mandata MKSJ i presuda Mladiću i Prliću, Serge Brammertz, glavni haški tužitelj, naveo je: “Obje presude su vrlo važne. Simbolički, one označavaju kraj rada Haškog tribunala. One, također, potvrđuju argumente koje je moj Ured  iznio u mnogim predmetima: rat u Bosni i Hercegovini bio je međunarodni oružani sukob u koji su bile uključene i Srbija i Hrvatska. I konačno, bilo je važno da smo dokazali individualnu krivičnu odgovornost Ratka Mladića i optuženih u predmetu Prlić i drugi.”

Komentirajući navode po kojima se Srbija, nakon presuda Mladiću i Karadžiću, “izvukla” od odgovornosti za rat u BiH, rekao je: “Međunarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija propustila spriječiti i kazniti genocid u Srebrenici. To je jedina međunarodna presuda u kojoj je utvrđeno da je jedna država regiona odgovorna za počinjene zločine, tako da je sada teško vidjeti kako je Srbija ’izbjegla pravdu’. Što se tiče presuda Mladiću i Karadžiću, moj Ured je bio fokusiran na dokazivanje njihove krivice i nije bilo neophodno da izvodimo sve naše dokaze o Miloševićevoj umiješanosti i umiješanosti drugih. Ta pitanja su važnija u aktuelnom suđenju Stanišiću i Simatoviću, gdje je uloga rukovodstva Srbije u zločinima glavna karakteristika samog predmeta. (…) Ako čitate presude Karadžiću i Mladiću, one su sasvim jasne u pogledu široke podrške koju je Beograd pružao VRS-u i Republici Srpskoj…”

Treba se podsjetiti upravo početaka i optužnica MKSJ protiv Mladića, Karadžića, Miloševića. Govoreći za avangardu Sherif Basiuoni je naveo i sljedeće: “Stalni prioritet velikih sila bilo je političko rješenje koje bi prekinulo borbe, a da bi to postigli bili su spremni da pregovaraju sa istim pojedincima koje su Komisija i Tribunal neizbježno trebali istražiti. Te ljude – Miloševića, Tuđmana, Karadžića, Mladića – velike sile i UN tretirale su kao logične lidere, a njihov značaj i uticaj je, zbilja, samo rastao. Miloševića su, čak, primili u Jelisejskoj palati. Upravo je to davanje prioriteta miru nad pravdom dovelo do tolikih birokratskih i finansijskih zapreka koje su se bacale na put Tribunala i koje su mu sprečavale da dobije dokaze o kažnjivosti. Zbog toga je, iakoje privremeni izvještaj Komisije iznio na svjetlo zločine i pomogao da se razvije politički zamah zaosnivanje MKSJ, Tribunal koji je iz toga proistekao u početku, kao i Komisija, bio krezub. Tako, naprimjer, kad su se digle optužnice protiv Karadžića i Mladića za genocid u Srebrenici – što se desilo 1995, sve što je trebalo da se Milošević optuži za, recimo, saučesništvo u genocidu bila bi tvrdnja da je on bio u poziciji de facto autoriteta nad Karadžićem i Mladićem, ili u udruženom zločinačkom poduhvatu s njima. Upravo takva tvrdnja bila je, ustvari, ono što je Tužilaštvo navodilo, pet godina kasnije.”

(Piše: Dženana Karup Druško za Avangarda.ba)