Priredio: Amir Durmić
Korona možda nije došla da nas ubije i istrijebi. Možda ju je Uzvišeni Allah poslao da nas “oživi”. Da probudi svijest ummeta koji spava. Da nas izbavi iz nemara u koji smo zapali. Da nam pokaže koliko smo mali, sićušni i slabi. Da nas podsjeti da naš Gospodar postoji, ali da su mnogi od nas zaboravili na Njega. Da u nama probudi svijest da je On, Uzvišeni, u stanju da nas u jednom jedinom trenutku uništi i zamijeni narodom koji će od nas biti bolji i bogobojazniji.
To nevidljivo stvorenje zastrašilo je cijelo čovječanstvo. Virus čija se veličina mjeri u nanometrima (nanometar je milijarditi dio metra) preko noći je paralizirao svijet. Ljudi žive u strahu. Niko više nigdje ne putuje osim s prijekom potrebom i uz posebne dozvole nadležnih. Ekonomija je pred kolapsom. Pred imenom tog sićušnog stvorenja od straha drhte pojedinci, ali i udruženja i organizacije koje su se do jučer smatrale moćnima i koji su sami zastrašivali druge.
Kada se ova pošast pojavila, vidjeli smo i čuli kako su se mnogi pisci, vjerski autoriteti, novinari, ali i obični muslimani oglašavali pretpostavljajući da je ovaj virus kazna koju je Uzvišeni Allah poslao na narod koji ne vjeruje, na ljude koji ne vjeruju u kader – vjerovanje u Božije određenje, niti znaju šta je to tevekkul – čvrsto oslanjanje na Uzvišenog Allaha. Govorili smo: “Ta bolest jedna je od mnogobrojnih Allahovih vojski, a Njegove vojske ne zna niko osim Njega.” Tvrdili smo da je taj virus Allah poslao na one koji ne vjeruju, da im pokaže Svoju moć, ali i kao vid kazne i osvete za zlo koje čine muslimanima širom svijeta. Ništa od spomenutog nije isključeno, međutim, samo Uzvišeni Allah poznaje tajne nebesa i Zemlje kao i mudrost onoga što je On odlučio da se desi. Ali šta se u cijeloj priči oko ovog virusa desilo s nama, muslimanima, i kako je ova pojava utjecala na islamski svijet? Pogledajmo oko sebe. Ta bolest ispraznila je najsvetija muslimanska mjesta. Najčasnije mjesto na dunjaluku sada je gotovo prazno. Od pogleda na pust Časni hram lede se srca u grudima, a oči se pune suzama. Da korona nije prouzrokovala nikakvo drugo zlo od toga što je, barem i privremeno, zaustavila tavaf oko Kabe, za muslimane ne bi trebala da postoji veća tegoba. Međutim, u svemu tome je čudno što među nama muslimanima još uvijek ima veliki procenat onih koje ova dešavanja uopće nisu istinski zabrinula. Istina, mnogi među njima jesu zabrinuti, ali oni primarno brinu za svoj dunjaluk, a ne za svoj ahiret. Brine ih hoće li se razboljeti, hoće li im nedostajati lijekovi i namirnice, da li će im firme propasti, da li će ostati bez posla… A malo je među njima onih koji se brinu kako će se, ukoliko ubrzo presele na drugi svijet, susresti sa Allahom? Iako danonoćno pratimo vijesti i svjedočimo da su dva sveta Hrama gotovo prazna, da je namaz u džematu kao i džuma-namaz obustavljen u mnogim džamijama u svijetu, među nama još uvijek ima mnogo onih koji više brinu zbog nestanka brašna u prodavnicama od nestanka vjernika na najsvetijim mjestima i u Allahovim kućama.
Zato, ukoliko se iskreno Allahu ne budemo kajali i od Njega oprosta tražili, ukoliko se u ovim teškim trenucima istinski ne vratimo Stvoritelju i ne pokažemo milost i razumijevanje prema Njegovim stvorenjima i ne budemo davali sve od sebe da pomognemo da se ova kriza prevaziđe uz najmanje moguće posljedice, moći ćemo kazati da smo mi istinska pošast jedni drugima.
Ako nas korona i slični događaji ne probude iz nemara u kojem se u globalu nalazi cijeli islamski ummet, možda će Uzvišeni Allah na nas poslati Svoju kaznu nakon koje za nas više neće biti spasa, jer kada je to sićušno Allahovo stvorenje u svijetu napravilo toliku paniku i posijalo toliki strah, zamislimo koliki strah i paniku među ljudima, kada to bude htio, može stvoriti Stvoritelj tog stvorenja?
A kada korona, uz Allahovu dozvolu, iznenada ode, baš kao što je i iznenada i došla, a naše se stanje ne promijeni, ne probudi svijest nas muslimana i ne vrati nas pravim vrijednostima, budimo sigurni da smo mi jedni drugima veća pošast od korone. Jer, korona će biti i uz Allahovu pomoć nestati, a ljudi će i dalje ostati živjeti prinuđeni da trpe i podnose jedni druge.
Gospodaru, sačuvaj nas ove pošasti, ali i svakog drugog zla, probudi naša uspavana srca i učini nas iskrenim robovima koji se jedino Tebe boje i koji jedino pred Tobom istinski strepe…
Napomena: tekst je priređen prema kratkom obraćanju dr. Abdurrahmana Muhjiddina.
Preuzeto sa: mimber.ba