Mostar je stoljećima centar političke, ekonomske, kulturne moći južnog dijela naše domovine. Svaka smjena vlasti je bila turbulentna i ostavljala teške posljedice. Ovim kratkim historijskim pregledom izvan stranačke/političke percepcije ćemo pokušati običnim čitaocima približiti stanje u Mostaru.
Politička dešavanja u Mostara kroz izbor gradonačelnika i ranije izbore pokazuju koliko je pogubno kad se postavi pogrešna računska operacija u politici. Izjednačiti one koji su presuđeni za UZP (udruženi zločinački poduhvat) sa onima koji su odbranili Mostar mogu samo oni koji svoju političku budućnost vežu isključivo za posmatračku ulogu ili su im strani mentori postavili takva pravila igre.
Smjena Osmanskog i Austro-ugarskog carstva u Mostaru je zahvaljujući hrabrosti i vizionarstvu muftije Karabega bila tragična i apsurdna. Naime, muftija Karabeg je zahvaljujući svom znanju, iskustvu i putovanjima spoznao slabost Osmanlija i snagu Austro-ugarske. Zbog toga nije dao fetvu o obaveznosti pružanja otpora novoj vlasti. Taj stav je platio glavom 2. augusta 1878. godine, da bi Austro-ugarska vojska u Mostar ušla bez ispaljenog metka nekoliko dana kasnije.
I tada su Mostarci podjeljeno izrazili dobrodošlicu novoj vlasti jer se nisu mogli dogovoriti da li će natpisi na slavoluku biti na ćirilici ili latinici. Zbog toga su Austrijancima priređena četiri odvojena dočeka (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Jevreji).
Mostar je i u Austro-ugarskoj imao svoj statut
U 40 godina Austor-ugarske vlasti, Mostar je uz Sarajevo imao statut koji je jasno precizirao ko može biti gradonačelnik, ko su mu zamjenici… Time je ispoštovana demografska zastupljenost tri naroda. Mujaga Komadina je postavio visok standard u upravljanju gradom, a njegova vladavina ostala je sačuvana kroz pjesme i brojne anegdote.
Njegov prethodnik, gradonačelnik Ibrahim Kapetanović, je na jednoj sjednici 1895. godine zabranio da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku. U zapisniku je ostalo zapisano da je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.
Očito je da jedan sadašnji HDZ-ov vijećnik koji je izjavio da je Inckovo pismo napisano na „bošnjačkom jeziku“ nije upoznat sa ovom činjenicom i da je odao svoju lojalnost politici UZP-a.
U periodu između dva svjetska rata, Mostar je bio poznat po socijalističkoj avangardi te je dao velike žrtve u Drugom svjetskom ratu.
Mostar slavi 14. februar za Dan oslobođenja od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Mostar je tada imao sreću da dojučerašnji četnici, obrijanih brada i presvučeni u partizane nisu svoju pobjedu proslavili u Mostaru. Tu sreću nije imalo Nevesinje koje je pomenutim dodjeljeno na 24 sata, bez odgovornosti. Među ubijenim je bio vođa partizanskog pokreta u ovom gradu.
Zadnjih godina obilježavanje ovog datuma se dešava na istočnoj obali, a antifašisti uz policijsku pratnju ili u autobusima dolaze do Partizanskog groblja. Takva pojava nažalost ne privlači zabrinutost onih koji „žive“ od ljudskih prava.
Mostar je na početku rata pretrpio razaračku okupaciju srpsko-crnogorskog agresora iza kojeg su ostale masovne grobnice Uborak i Sutina gdje su zajedno zakopani Bošnjaci i Hrvati. Međutim, kako je vrijeme prolazilo tako je postajalo očitije da Herceg-Bosna želi nastaviti tamo gdje je stala NDH. Na 9. maj 1993. godine, dan u kojem se u cijelom svijetu obilježava Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, u Mostaru je uskrsnuo fašizam kroz kojeg će rukovodstvo Herceg-Bosne počiniti najstrašnije zločine od logora do rušenja Starog mosta.
Fašizam se u Mostar vratio u svom najgorem obliku kroz apsulutni kulturocid paradržavnog projekta Herceg-Bosna presuđenog na 111 godina u Hagu za udruženi zločinački poduhvat.
Na Mostaru su se mnogi okliznuli
Bošnjaci Hercegovine su tokom trostruke agresije imali jedinstvo građanskog i nacionalnog, političkog i vjerskog najviše zahvaljujući liderstvu ratnog gradonačelnika Safeta Oručevića i muftije Seid ef. Smajkića. Pored navedenog, oni su okupili čitav niz uglednih Srba i Hrvata koji su bosanskohercegovački orijentirani, dok je „ona strana“ bila etnički čista.
Upravo na temelju ovog iskustva desilo se političko jedinstvo većeg dijela bosanskohercegovačkog i bošnjačkog političkog tijela na izborima. Ne smijemo zaboraviti ni male političke pokušaje koji su niz Neretvu pustili nekoliko hiljada glasova.
Nažalost, bošnjačka politika u kantonima gdje su većina obilježena je jednom konstantnom, a to je nestabilnost. Ova činjenica pokazuje dalekovidnost stava Alije Izetbegovića da Bošnjaci bolje funkcionišu u sredinama gdje žive izmješani sa druga dva naroda.
Pored Mostara, Bošnjaci su na proteklim izborima pokazali visok nivo političke nezrelosti i u Srebernici, Velikoj Kladuši, Novom Travniku, Varešu, Gornjem Vakufu, Jajcu što pokazuje potrebu formiranja bošnjačkog nadstranačkog tijela koje će imati zadaću da definiše zajedniče interese Bošnjaka u domovini, domovinskim zemljama i dijaspori. U njemu bi trebali ravnopravno da učestvuju temeljne kulturne institucije, NVO sektor, akademska zajednica itd. Ovakvo tijelo registrovano kao udruženje građana imaju bh. Hrvati, a zove se Hrvatski narodni sabor. Naravno, nama treba takva institucija koja će afirmirati bosanskohercegovačke interese i u svoj rad uključiti sve narode i one Ostale koji su za državu Bosnu i Hercegovinu u njenom punom kapacitetu.
U razgovoru sa novinarom Oslobođenja Ševkom Hodžićem, 26.05.1997. godine Fatima Leho je, između ostalog, izjavila “Na Mostaru su se mnogi okliznuli”. Nažalost na ovu činjenicu su zaboravili mnogi političari, ali i glasači. Nadamo se da u budućnosti neće biti „klizanja“ na istim političkim utopijama. Mostar je u ratu platio preveliku cijenu za opstanak, da bi u miru glasom za neku treću opciju profitirali nositelji vrijednosti UZP-a.
Jedni su branili a drugi i treći rušili Mostar. Jasna je razlika, zna se ko je okupirao, odnosno držao Mostar pod opsadom. Ili si za UZP ili za cjelovit i nedjeljiv Mostar. Treće opcije nema!
Izvor: akos.ba