Turska je dugi niz godina kroz korištenje prava veta spriječavala bilo kakvu zvaničnu saradnju između NATO sa Izraelom i Kiprom. Posljednjih godina jedina prepreka za ulazak Kipra u NATO savez, i jačanju vojne saradnje između Izraela i NATO bila je Turska. Da li će se to uskoro promijeniti?
Posljednjih godina Turska ulaže velike napore u jačanje svojih oružanih snaga, sa posebnim akcentom na mornaricu. Ukoliko kao država želite postati regionalni ili globalni faktor odlučivanja, morate krenuti razmišljati o kontroli i dominaciji nad morima i okeanima.
Naravno, ovo ne važi samo za Tursku. I u prošlosti za vrijeme Osmanskog carstva vrijedilo je identično pravilo, kao i u slučaju drugih pomorskih sila u prošlosti poput Španije, Britanskog carstva i drugih.
Razlog zbog kojeg su Sjedinje Države danas najmoćnija vojna sila u svijetu je američka mornarica, koja kontroliše gotovo sve okeane, strateški važne pomorske rute i moreuze.
Turska da bi zaštitila svoje interese mora voditi računa ne samo o kopnenim, već i o pomorskim granicama.
Turska kao NATO država, koja se nalazi na strateški važnoj lokaciji, nalazi se u položaju da odredi sudbinu brojnih država u regiji. Turska strateška lokacija danas ima uticaj na sudbinu Rusije, NATO saveza, Izraela i njegovih energetskih planova u istočnom Mediteranu.
Posljednjih godina, Tursku unutar NATO saveza nazivaju saveznikom „koji je izašao van kontrole.“
Da li smo danas došli do tačke gdje se u NATO žele primiti nove članice, istovremeno izbacujući Tursku van NATO saveza?
Pred Turskom se danas nalaze brojni izazovi unutar istočnog Mediterana, Libije i Sirije. Problem ne leži samo u neslaganjima sa Grčkom, jer su se u regiji istočnog Mediterana našle i neke druge NATO članice poput Francuske.
Dugi niz godina govori se o tome kako Izrael želi postati NATO članica, kako Kipar, uprkos tome što je članica EU, ne može da se priključi NATO-u. Zašto? Turska svaki put pri pokušaju uspostavljanja bilo kakvih vidova saradnje između NATO-a i ove dvije države, koristi pravo veta.
Kada na događanja u istočnom Sredozemlju pogledamo sa aspekta logike, ne možemo naći logičko objašenje grčkim potezima i nastojanjima. Grčka jednostavno nema niti vojni, niti ekonomski kapacitet da takvo nešto postigne i provede na terenu.
Sama ova argumentacija navodi na razmišljanje kako ovdje mogu postojati određeni motivi koje gotovo niko ne vidi.
Pored Grčke, nabavkom višenamjenskih amfibijskih brodova klase Mistral, koje je Egipat nabavio od Francuske, postalo je jasno kako će ova država biti iskorištena protiv Turske u budućnosti.
Treći događaj u ovoj priči, koji nagovještava kako potencijalno postoje drugi motivi unutar Mediterana, bio je presretanje turskog teretnog broda od strane francuske mornarice, blizu libijske obale.
Nakon što je turska mornarica spriječila francuski mornarički helikopter i brod, od pokušaja pretresa turskog teretnog broda, Francuska je uputila žalbu NATO savezu.
Međutim, nakon što je turska strana priložila sve potrebne dokaze kojima je osporila francuske navode i optužbe, pokušaj da se NATO iskoristi protiv Turske je propao. Ali pravo pitanje je da li je Francuska odustala od svojih ciljeva? Moj odgovor je da nije.
Francuska je posljednjih dana poslala svoje borbene avione na Kipar, kao novi oblik provokacije, iako takav potez krši sporazum iz 1960. godine, kojim je definisana kontrola i administracija otoka.
Zbog čega Grčka rizikuje gotovo neminovan gubitak teritorija i otoka u potencijalnom sukobu, u kojem ne može pobijediti?
Ukoliko bi uporedili tursku i grčku vojsku, na prvi pogled postaje jasno kako Grčka nema šanse da kao pobjednik izađe iz potencijalnog sukoba.
Moja teza je kako ovdje postoji skriveni cilj uvlačenja Turske u sukobe sa nekoliko NATO članica, kako bi se izbacila iz NATO saveza i Mediterana, a njeno mjesto potencijalno zauzeli Izrael i Kipar.
Međutim, predsjednik Erdogan nakon 15. jula i pokušaja propalog vojnog udara ima jednu interesantnu uzrečicu. Erdogan kaže kako oni koji prave ovakve planove imaju daleko više da izgube nego sama Turska.
Erdogan ovdje misli na operacije turske vojske u Siriji, Libiji i Iraku.
Sve države koje su protiv Turske pokušale poduzeti bilo kakve korake, platili su jako visoku cijenu toga. Neko je to platio ekonomski-novcem, poput Rusije, od koje je Turska gotovo prestala kupovati prirodni gas.
Evropski mediji su pisali i o turskom toku, i o tome kako Putin nije dobio ono što je želio, kako je ovaj projekat bio ekonomski promašaj za samog Putina. Pored ovoga, Rusija gubi vrijedna tržišta za prodaju naoružanja poput Azerbejdžana, Ukrajine i drugih država. Ova tržišta preuzimaju turske kompanije.
Drugi su to platili gubitkom geoplitičke moći, poput Sjedinjenih Država, koje su šest godina provele u finansiraju i opremanju YPG-a unutar Sirije. Međutim, turska vojska je ulaskom u Siriju, u svega šest dana uništila položaje ove organizacije, zauzimajući brojna skladišta naoružanja i municije, koje je YPG dobio od amerikanaca i drugih država
Na ovaj način mogla bi završiti i Francuska, koja posljednjih godina gubi uticaj i položaj unutar Afrike i Bliskog istoka. Oni koji kroje tursku vanjsku politiku gotovo sigurno uzimaju u obzir scenarij o kojem govorim ovdje.
Autor: F.T