Sulejman ibn Abdulmelik, emevijski halifa, dok je jedne godine obavljao hadž, u tavafu je zatekao Salima sina Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhum, koji je u ruci držao poderanu obuću, a na njemu je bila jako skromna odjeća, koja nije vrijedila ni tri dirhema. Kada je to vidio ovaj halifa htio je da mu ponudi pomoć, pa se primakao njemu te mu reče: ”O Salime, trebaš li nešto od mene?”
Salim ga pogleda, začuđeno i ljutito, te mu kaza: ‘’Zar se ne stidiš da mi to ovdje kažeš!? Tražiš od mene da u Allahovoj kući iznosim svoju potrebu nekome drugome mimo Allaha?’’
Na licu halife se moglo promijetiti da mu je bilo jako naugodno i da se puno postidio, te je ostavio Salima i nastavi tavafiti, ali ga je krišom pratio, pa kada ga je vidio da izlazi iz harema Kabe sustiže ga i kaza: ‘’Salime, odbio si da od mene nešto tražiš jer si bio u Haremu, evo sad si izvan njega pa reci šta imaš’’.
”Na dunjalučku ili ahiretsku potrebu misliš, o halifo?’’
‘’Na dunjalučke potrebe, Salime, svakako! A što se tiče ahiretskih, one se traže samo od Allaha’’.
”Tako mi Allaha, Sulejmane, ja dunjaluk ne tražim od Onoga ko je njegov vlasnik, a kako da ga tražim od onoga ko ga ne posjeduje?” – reče ovaj veliki zahid i pobožnjak i tako završi ovaj dijalog.
Ovako je dunjaluk bio u očima onih koji su istinski spoznali Allaha, Uzvišenog, i spoznali istinsku vrijednost ovog prolaznog svijeta.
A šta reći za naše stanje danas, nas koji se svađamo i prekidamo bratske i rodbinske veze zbog najmizernijih dunjalučkih stvari… zbog njega se volimo i zbog njega mrzimo!
Naše ahiretske ambicije su opale, pa nas je dunjaluk stavio pod svoje.
Molim Allaha da nam ne učini dunjaluk najvećom brigom i čežnjom!
Pripremio: Mirnes Škrijelj, prof.